Dan Arefata: Milostivi Allah i Njegovi uzvanici – hadžije

 

Piše:  Edhem Šerkavi

 

Danas je Dan Arefata.

Milostivi Allah i Njegovi uzvanici – hadžije.

Pozvao ih je i oni su se odazvali spuštajući se niz sve strmine.

Pozvao ih je i oni su se odazvali, dolaze pješke i na kamilama iznurenim, dolaze iz mjesta dalekih.

Milostivi se hvali sa njima pred Svojim melekima i govori im: ”To su Moji robovi, došli su prašnjavi i raščupane kose.”

Da, Tvoji robovi, Gospodaru naš!

Siromasi – ako nam Ti bogatstvo ne podariš.

Poniženi – ako nas Ti ponosnim ne učiniš.

Slabi i nemoćni – ako nam Ti snagu ne podariš.

Razjedinjeni – ako nas Ti ne ujediniš.

Poraženi – ako nam Ti pobjedu ne dadneš.

Danas je Dan Arefata. Dan kada Allah pita meleke: ”Šta žele ovi?”

Allahu dragi, Ti ih poznaješ bolje nego oni sami sebe.

Oni su čuli da je tržnica za oslobađanje (od grijeha i vatre) uspostavljena, pa su došli da prodaju svoje grijehe za Tvoj oprost.

Oni znaju da trgovina sa Tobom ne može propasti, pa ne dozvoli, Gospodaru, da prođe ovaj dan, da sunce zađe dok se ne upotpuni njihovo oslobađanje od džehennemske vatre i dok im sve grijehe ne oprostiš.

Danas je Dan Arefata.

Ovdje je najbolji čovjek i najodabraniji Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., govorio ljudima: ”Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje, pa se ne oholite.”

Ovdje je on, poslata Allahova milost, stajao na Brdu milosti, govoreći: ”Vaši životi, vaše časti i vaši imeci su sveti i nepovredivi do Sudnjega dana, kao što je svet ovaj dan, u ovom mjesecu, u ovoj zemlji.”

Ovdje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostavio trajnu oporuku i upozorio na lijep postupak i odnos prema ženama, govoreći: ”Bojte se Allaha u pogledu vaših žena!”

I na kraju je pitao: ”Jesam li vam dostavio?”

Da, Allahov Poslaniče, mi svjedočimo da si dostavio Allahovu poslanicu.

Svjedočimo da nisi ostavio ni jedno dobro, a da nas nisi uputio i podstakao na njega, i nisi ostavio ni jedno zlo, a da nas nisi upozorio na njega.

Nisi ništa zabranio, a da nisi bio prvi koji je to ostavio, niti si išta naredio, a da nisi bio prvi koji je to radio.

Neka te Allah nagradi onako kao On nagrađuje Svoga poslanika za poslanicu koju je prenio i za njegov ummet.

Danas je Dan Arefata.

Mnogobrojne hadžije stoje danas na Arefatu i skrušeno Te mole za oprost.

Nas je ove godine mimoišlo stajanje na Arefatu, ali nas nije mimoišlo stajanje pred vratima Tvoga oprosta.

Došli smo sa našim grijesima, Milostivi Allahu!

Došli smo da tražimo i molimo od Onoga za Kojeg znamo da ne odbija molbe, da nas oslobodiš i spasiš džehennemske vatre.

Došli smo priznajući da smo našim očima gledali i ušima slušali ono što je zabranjeno, da smo jezicima napadali na čast drugih ljudi, da smo rukama posezali za onim što nije halal, da smo nogama često puta kročili putevima sa kojima Ti nisi zadovoljan.

Došli smo da potvrdimo i priznamo naše grijehe i našu nepokornost.

Ali, Gospodaru naš, Ti znaš da mi nismo bili nepokorni zbog toga što smo omalovažili Tvoje sveznanje i svemoć, niti zbog toga što smo podcijenili Tvoju kaznu, već zbog toga što smo sami sebe obmanuli i tješili Tvojim oprostom i Tvojom neizmjernom milošću.

Međutim, Allahu dragi, mi i pored naših grijeha mrzimo i preziremo ono što Ti mrziš i prezireš, i evo došli smo kucajući na Tvoja vrata, nadajući se da ćeš uslišati naše dove i da ćeš nam oprostiti, pa Te, Gospodaru naš, skrušeno molimo u ovom velikom danu, Danu Arefata, oprosti nam grijehe i oslobodi nas džehennemske vatre. Amin!

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

________________________

IZVOR: saff.ba 
http://saff.ba/dan-arefata-milostivi-allah-i-njegovi-uzvanici-hadzije/

Islam ne priznaje niti poznaje pojam »svetog rata«

 

 

 

 

 

Sarajevski časopis za društvena pitanja. Pregled u svojemu aprilskom broju za ovu godinu donosi jedan vrlo interesantan članak Dimenzlje džihada, iz pera profesora Sarajevskog univerziteta dra Hasana Sušića. “Mada je o džihadu pisano mnogo, naročito u islamskom svijetu”. ističe autor, “o toj kategoriji postoji niz zabluda. a ocjene se često izriču bez elementarnog poznavanja islama. Takvu sudbinu nemaju samo pojedini postulati islama, već katkada i islam u cjelini. Upravo jednostrano interpretiranje džihada znatno je doprinijelo da se islam shvati kao ecclesia militant. Tome je naročito doprinijelo ignoriranje nekih bitnih dimenzija ovog pojma koje je Kur’an vrlo precizno i jasno naznačio, a još više konkretizirao Hadis.”

Sušić, zatim. slijedeći hlstoriografsku metodu i. paralelno, aktuelizirajući to pitanje na temelju Kur’ana i Hadisa, piše o nekoliko koncepcija džihada i grupira ih u tri vrste: 1. Shvatanje džihada kao nasilnog nametanja vjere; 2. lnsistiranje na džihadu kao naporu koji je usmjeren ka duhovnom i moralnom usavršavanju; 3. Shvatanje da je džihad u osnovi samo nastojanje koje ima za cilj prosperitet i preporod zajednice na svim područjima. lza toga nastoji pokazati koliko se te koncepcije smještaju u okvir Kur’ana i Hadisa. Sušić se poziva i na neke stavove uleme u islamskom svijetu o različitoj interpretaciji i razumijevanju džihada i na neke tekstove koji su pisani u našoj publicistici.

U teksu Aktualizacije islama (Delo, Beograd. juli 1978. godine) Dragoš Kalajić je pisao: “U specifičnom kontekstu razmatranja treba ukazati na činjenicu da koncepcija velikog svetog rata potiče od jednog Muhammedovog hadith/a izrečenog nakon povratka sa vojne: “Vratili smo se iz malog svetog rata u veliki sveti ratv(Rajana min al-jihadiI-asghar ila l–jihadiI-akbar). U svetlu praksevvernosti islamskoj tradiciji, savremeni pozivi na uveliki sveti rata sevmoraju tumačiti u kontekstu značenja nevedenog hadith/a. Okolnosti u kojima je izrečen ovaj hadith, dakle, po povratku iz rata jasno ukazuju da se veliki sveti rat vodi ili treba da vodi u uslovima mira. Odnos “malogo” i “velikog” svetog rata je hijerarhijski odnos dva različita, ali komplementarna sveta stvari i pojava u specifičnom poiju fenomena ljudske borbe. U pitanju je odnos “malog” odnosno “spoljnjeg” materijalnog i “unutrašnjeg” duhovnog rata koji se vodi u srcima i mislima čovjeka, kao jedan od puteva metafizičke realizacije ili aktuelizacije vrednosti protiv svega što se u čoveku opire usponu ka savršenstvu i ispravljanju ka supremnoj meri jedinstva i harmonije”. Dijelove ovog napisa citira i Hasan Sušić. U nastavku teksta se piše o shvatanjima džihada nekih arapskih državnika (Nasera Burgibe i dr.), kao i o tumačenjima džihada, često sasvim oprečnim i posvema pragmatičkim u pojedinim historijskim etapama islamskog svijeta. Sve je to uglavnom bilo u skladu sa određenim društveno-historijskim tumbama. Tako je i džihad bivao interpretiran, kao i mnogi drugi aspekti islama, onako kako je to odgovaralo užljebljenju u kontekst svojih – suviše svojih prosudbi i presudbi, što je najviše uzelo maha u dobu kulturne. ekonomske i svake druge kolonijaiističke ekspanzije. Na isti su način, medutim, odgovorili i neke agresivnlje snage u samom islamskom svijetu. U dobroj mjeri to se i dan–danas osjeća. A, “u Kur’anu je džihad na Božijem putu”, piše H. Sušić, “prvenstveno shvaćen kao džihad duše. tj. kao učvršćenje vjerovanja. ostvarenje osnovnih principa islama, davanje milostinje i borba za pravičnost. Za Muhammeda je u tom pogledu nam džihad reći tiraninu istinu u lice. I prema Our’anu pravi je džihad borba protiv vlastitih slabosti. Tek docnije će se o džihadu na Božijem putu govoriti i u smislu bespoštedne borbe protiv neprijatelja. Dakle, prvenstveno značenje džihada na Božijem putu shvaćeno je u smislu napora nad samim sobom, najprije da bi se obuzdale vlastite strasti, borba protiv zla, a za dobro, te konačno oružana borba koja je nametnuta vjernicima spolja“. Dalje, autor članka piše o nekim društvenim gibanjima, nesporazumima i kompromisima u Muhammedovo, alejhi-s-selam, doba i u vremenu stvaranja prve islamske zajednice.

S obzirom da se radi o vrlo aktualnom tekstu koji bi u dobroj mjeri mogao interesirati i naše čitatelje, prenijet ćemo u cijelosti zaključak koji je, na osnovu svojih razmatranja. na kraju izveo Hasan Sušić:

“Džihad nije sveti rat i islam ne priznaje niti poznaje pojam svetog rata. Taj atribut mu je dat prema analogiji s hrišćanski shvaćenim krstaškim ili svetim ratom. Čak ni džihad na Božijem putu ne može biti shvaćen kao sveti rat, jer taj džihad, pored oružane borbe podrazumijeva i džihad u miru, a i tu se džihad ispoljava u etici, dubini vjerskog zanosa i ispovijedanju, postu. zakatu i hadžu. Džihad je aktivnost širokih razmjera usmjerena na izmjenu postojeće situacije, aktivnost u koju pored psiholoških, ekonomskih, etičkih i drugih napora ulazi i oružani sukob u doslovnom smislu riječi. Stoga je sa stanovišta Kur’ana, pa i Muhammedovog Predanja neprihvatljivo svođenje džihada samo na oružani napor.

Upravo zbog širine i bogatstva sadržaja pojma džihada od oružane borbe u doslovnom smislu riječi do općeg napora za preobražaj društva u cjelini, on je različitim društvenim snagama pružao velike mogućnosti za razliku u interpretacijama. Interpretatori, bilo teoretičari ili realpolitičari, najčešće organičeni vlastitom društvenom zbiljom i ideološkom pozicijom, sužavali su ovaj pojam i svodili njegov sadržaj na odrednice koje su im praktično-politički u određenim okolnostima najviše odgovarale.

Također se pokazalo da se džihad ne iscrpljuje samo u etičko-duhovnoj sferi. To područje u Kur’anu je snažno istaknuto, ali je očito da je svodenje džihada samo na ovo područje također sužavanje ovog pojma za što Kur’an ne daje nikakvo opravdanje.

U pokušajima razumijevanja savremnih koncepcija o džihad treba prvenstveno imati u vidu koje su to snage i strukture koje stoje iza određenih poziva na džihad: dali je to sitna buržoazija, da li je to iranska ili egipatska ulema, ili pak turski i egipatski fundamentalisti itd. Stoga je upravo zbog širine dimenzija džihada koje pruža sam Kur’an nužan zadatak razabiranja društvenih snaga i njihovih cjelovitih koncepcija, programa i orijentacija da bi se shvatila i njihova poimanja o džihadu.

Tako se pokazalo da je većina savremenih koncepcija i shvatanja džihada jednostrana i da nema osnovu u Kur’anu, jer ga parcijaliziraju, pa zato i same ostaju parcijalne. Stoga se s pravom može konstatovati da one savremene koncepcije koje najviše zagovaraju džihad kao sveti rat, pa čak i kao terorizam, najviše odstupaju od izvornog teksta Kur’ana?

Na kraju članka je donesen izbor kur’anskih ajeta o džihadu i manji izbor hadisa na tu temu.

___________________________

Piše: H. H. (Objavljeno u Islamskoj misli maja 1984. godine)

Priredio: Resul Mehmedović

https://dialogos.ba/2018/06/27/islam-ne-priznaje-niti-poznaje-pojam-svetog-rata/

 

 

 

 

Ejjuhel - veled (O, mladiću)

O, mladiću - Uvod

Neki mladić pohađao je duže vremena predavanja velikog islamskog učenjaka i autoriteta Ebu Hamid Muhammed b. Muhammed el-Gazalije i postigao na taj način solidno znanje i usavršenje duhovnih vrijednosti i vrlina. Jednoga dana je ovaj učenik počeo da razmišlja i na koncu je došao do ovog zaključka: Proučio sam gotovo sve vrste znanosti i potrošio cvijet svoje mladosti učeći i sakupljajući nauku. Potrebno je sada da saznam, koja će mi vrsta nauke najbolje koristiti za budućnost i u grobu, koja opet ne koristi, pa da je ostavim, jer je Muhammed a.s. često govorio:

Bože, utječem se Tebi od nauke, koja ne daje koristi.

Opširnije...

Uvodnik - Čitanje

Uvodnik - Čitanje

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija) 
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja. 

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani. 

Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.

 

__________________________________

Za preporod piše: Senada Tahirović

https://www.preporod.com/index.php/misljenja/item/9735-uvodnik-citanje