Arhiva UDBE 3



Islamsko bankarstvo kroz prizmu vakufskih kredita u osmanskoj Bosni

UVOD      

       U današnjem društvu sve je aktuelnije pitanje islamskog bankarstva, odnosno podizanja kredita i vraćanja kamate posudiocima, uglavnom bankama. Da li je to grijeh? Opće je poznat stav Islama prema kamati. Uzimanje novca pod kamatu, ili njegovo davanje pod istim uslovima strogo je zabranjeno islamskim propisima i smatra se velikim grijehom. Brojni današnji alimi, ulema i intelektualci bave se i govore o pitanju kamate i kredita. Da li je opravdano njeno davanje u kojim slučajevima je ona potrebna i slično. 

      Istim ovim pitanjem bavili su se narodi i u ranijem periodu. U vrijeme Osmanske vladavine u Bosni isto pitanje bilo je jako eksponirano. Naime, Kur'an je zabranio kamatu i davanje novca na kamatu, ali je trgovina dozvoljena. Čak je i preporučena jer je i sam Božiji poslanik bio trgovac. Upravo je ta mogućnost trgovine i danas ali i u ono vrijeme otvorila mogućnost posuđivanja novčanih kredita. Te otvorila različite mogućnosti poslovnanja.  Kako to izgleda danas možete sazbnati u svakoj banci koja se bavi poslovanjem na bazi islamskog bankarstva. A kako je nekada izgledalo pročitajte u narednom tekstu. Sličnosti su evidentne.

                       

                                 Slikovni rezultat za islamsko bankarstvo

     

       Institucija vakufa i značaj koji je vakuf imao za društveni, ekonomski i socijalni razvoj je nemjerljiv. Njegova uloga kao jedne od krovnih institucija na kojima će se, kako je vrijeme pokazalo, temeljiti privredni prosperitet, ni u jednom segmentu ne može biti osporena. Posljedice vakufa i uvakufljenja vidljive su svakodnevno. Građevine kao što su džamije, medrese, mostovi ili česme posljedica su prakse uvakufljenja za opće dobro, te i danas imaju svoju svrhu.[1]  Međutim, jedan poseban dio te prakse jesu vakufski krediti koji su u vrijeme osmanske vlasti imali ogroman značaj za podsijpešivanje privrede i njen razvoj. Način na koji su oni bili odobravani, te isplaćivani i vraćani uz interes kako je to formulirano bit će predmet istraživan ja i izlaganju u narednom, uz opću sliku i objašnjenje na koji način ekgzistira institucija vakufa.[2]

         Vakufi su u Bosni odigrali veoma značajnu ulogu i u kreditiranju privrede, naročito gradske privrede, davajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaj za privredni napredak i razvijenost. Prema praski vakufi su u većini slučajeva praktikovali registrovanje zajmova u sidžilima kako bi osigurali zajmove i mogućnost naplate. A sve to s cilje očuvanja vakufskih sredstava i njihovom povećanju, kako je često u vakufnamam i navođeno da se određena svota novca daje pod zakup ili interes i sl.[3]

Iskorištavanje nepokretne imovine izvodilo se je uglavnom na dva načina. Ili je to bilo principom najamne snage ili izdavanjem pod zakup zemljišta. Što je bio češći primjer kako bi se što sigurnije obezbjedio prihod sa tog zemljišta. Zakupnina se davala obično na jednu godinu ili dugotrajni zakup.[4]

Dakle upravo su mnogi vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca ili prihoda. A novčana sredstva koja su ostajala kao gotov novac obično su bila zavještana s ciljem njegovog pozajmljivanja uz kamatu, interes koja će također opet služiti za pokretanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa. Tako da su upravo ta sredstva bila glavna osnova vakufskih pozajmnica, koji su bili prilično razvijeni u svim većim mjestima u Bosnanskom ejaletu, a posebno Sarajevu.[5]

Ono što je veoma važno jeste da je i novac često davan u zakup. Tih slučajeva je kod nas bilo dosta. Davale su se ponekad pozamašne svote novca od nekoliko stotina hiljada akči. U vakufnamama kao zadužbinskim poveljama, određeno je kako će se upotrebljavati taj novac. Obično se naglašava da će novac biti davan na zajam uz određeni ineres i tvrdo jemstvo, a prihodi od interesa da će se trošiti u vakufske svrhe.[6]

Davanje novca pod interes ipak nije bilo dozvoljeno u prvo vrijeme islama. Kur'an jasno na nekoliko mjesta zabranjuje uzimanje bilo kakvog interesa u vidu kamate. Ugovor se sa ove strana smatra nevalidnim a stranka podleže pod krivičnu odgovornost šerijatskom pravu, jer se to smatra nedozvoljenim sticanjem novca, a sve sa ciljem ukidanja ili smanjivanja stope lihvarenja koje je po Kur'ana kao kamata ili Ribh opće zabranjeno. Međutim, ova mjera teško se odražavala na privrednoj i trgovačkomj sceni i prometu. Trgoviana, kao takva, usko je povezana sa prometom i kreditom, odnosno interesom, što je na ovaj način bilo zabranjeno, odnosno u velikoj mjeri spriječavalo ostvarenje bilo kakve dobiti. Baš zbog toga vrlo je rano za potrebe privrednog prometa ovakav način razmišljanja prevaziđen u njegovoj okvirnoj formi, međutim načela su se zadržala. Zaobilaznim putem, izigravanjem zakona „hjal“ uvelo se u običaj uzimanje kamate. To se činilo na osnovu ugovora po kome dužnik prima manju svotu, a obavezuje se da će vratiti veću. Razlika između ove dvije svote predstavljala je prikrivenu kamatu. To se obično realiziralo na osnovu privrednog ugovora o kupovini i prodaji.[7]*

Islamski su pravnici na početku ove postupke osuđivali, ističući da su oni u neskladu sa propisima o zabrani kamate. Međutim sa vremenom je ovaj način sve više napredovao i opravdavan je kao potreba i opći interes da se podspiješi privreda.[8]*

Međutim ulema je tokom nekoliko prvih stoljeća i sama dala veliki doprinos konstituiranju discipline “vakufskoga prava”. Rano se došlo do teorije o stalnosti i trajnosti same imovine koja se uvakufljava, zatim o mogućnosti uvakufljenja pokretnine imovine, potom teorije o neotuđivosti vakufske imovine, itd.[9]

Sredstva pod kredit izdavana su ljudima  uglavnom iz iste mahale odakle je vakuf bio, odnosno bar iz istog mjesta. Ljudima privrednicima, onima malo moćnijim, koji bi određeni uloženi novac bili u stanju da vrate i gdje ne bi bilo rizika. Često je to kome će biti novac izdavan regulirano i samom vakufnamom, gdje bi sam vakif, kako je npr. Gazi Husrevbeg naglasio da se novac pod zakup, daje trgovcima, odnosno zanatlijama i poljoprivrednicima, koji su na glasu kao imućniji ljudi i u dobrom stanju, te koji imaju povjerenja da su ispravni i da su poznati po lijepom vladanju. A da se ne daje emirima, valijama, muderisima, kadijama i vojci, čime se jasno označava na koju stranu bi novac trebao biti usmjeren. [10]

Kamatna stopa bila je uglavnom jasno fiksirana, u obliku odredbe koju je sam vakif dao. Ona se uglavnom kretala 10 - 12,5%, međutim visina kamatne stope često je znala ići i do 15%. A ovakve odluke vakufname i samog vakifa bile su strogo poštovane, te se nisu smjele i trebale remetiti.[11] Obezbjeđivanje vakufskih potraživanja osiguravalo se primarno putem jemstva kao oblika personalnog obezbjeđenja, rečeno ekonomskim rječnikom i putem realnog obezbjeđenja odnosno zalaganja nekretnine. Pored vakufskih gotovina koje su davane na zajam uz interes; postojale su i slične gotovine siročadi, maloljetnih lica, koje su također na sličan način izdavane Ovo je obično obavljao vasija ili skrbnik koji bi bio imenovan kao staratelj maloljetnoj osobi i da se brine o njegovim sredstvima.[12]

 

 ZAKLJUČAK

Vakufi su odigrali značajnu ulogu u društveno-ekonomskom životu Bosne i Hercegovine. Znatno uticali na postanak i razvoj gradova. Na transformaciju mjesta u urbana naselja islamskog tipa. Vakufski krediti, s druge strane, imalu su jednu veoma značajnu ulogu u kreditiranju privrede, narošito gradske privrede, dajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaja privredni napredak i razvijenost. Kako su brojni vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca zavještanog s ciljem njegovog pozajmljivanja uz interes. imali su i mogućnost njegovog pozajmljivanja privrednicima za pokretanje ili razvijanje trgovine i posla, što je pomagalo razvoj privrede. Te opet, nakon vraćanja ovog novca uz određeni interes koji je objašnjen u radu, on je opet služio za pokrivanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa.

Zbog toga se kroz obradu literature i razumijevanjem ovog procesa jasno shvata značaj same institucije vakufa za privredni napredak, te značaj kredita za razvoj i unaprijeđenje odrešenog posla, npr. trgovačkog. Na kraju se jasno može iznijeti afirmativna uloga vakufskih kredita kao značajnog pologa koji će iako je na određeni način bio šerijatski neustanovljen pomoći tadašnjim privrednicima kao važno pomoćno sredstvo u finansiranju na različitim prostorima carstava, pa i same Bosne i Hercegovine.

 

BIBLIOGRAFIJA

·         Begović Mehmed, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska  akademija nauke i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963.

·         Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, str. 267-294.

·         Sućeska Avdo, Vakufski krediti u Srajevu prema podacima iz Sidžila sarajevskog kadije iz godine 973, 974. i 975/1564, 65. i 66, Prilozi za orjentalnu filologiju 44-45, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani,  Naučni skup Sarajevo, 22. juni 2011, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.

    - Mehmedalija Hadžić, Vakufi i vakufname – definicija i implementacija, str. 11-19.

   - Behija Zlatar, Značaj izvora za izučavanje historije institucije vakufa, str. 19-27.

               - Enes Karić, Ulema i vakufi, str. 43-53.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2013.

   - Enes Ljevaković, Institucija vakufa u šerijatskom pravu, str. 15-25.

   - Kerima Filan, Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, str. 117-145.

   - Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u BiH , str.33-47.

 


[1] O ulozi vakufa u ekonomskom, drušvenom i kulturnom životu, a posebno o njegovom značaju za formiranje i razvoj gradskih sredina i privrede u historiografiji nije puno pisano. Osim djela Kreševljakovića, Vladislava Skarića, Ćire Truhelke i još nekoliko radova nema sveobuhvatne studije, iako svake godine u vremenu obilježavanja dana vakufa, zbornicima radova se pokušavaju tretirati određeni važni problemi i da se na njih da odgovor. Sućeska, Vakufski krediti, str. 3- 4; Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, 267-294, str. 287.

[2] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u Bosni i Hercegovini, 33-47, str. 36.

[3] Sućeska, Vakufski krediti, str. 5-7.

[4] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.

[5] Sućeska, Vakufski krediti, str. 3.

[6] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.

[7] Ibidem, str. 69-70.

    * Povjerilac je prodavao svome dužniku navodno neku robu na kredit za određenu svotu novca. On bi tu istu robu otkupio od dužnika za gotov novac po nižoj cijeni. Dužnik je bio obavezan da vrati onu veću svotu novca nego što je primio od svoga povjerioca. Ovdje se ustvari zaobilaznim, prikrivenim putem sklapao ugovor o zajmu uz plaćanje interesa. Ovaj postupak nazivao se „muhatara“, a njime su se služili najviše trgovci i zanatlije. A pored toga primjenjivao se u istu svrhu i ugovor na osnovu koga bi dužnik bio obavezan da svome povjeriocu prilikom isplate duga da još i dar, dobit u robi u određenoj vrijednsoti. Tako da se i na ovaj način prikrivao interes,a  ovakav način se nazivao „murabeha“.

[8] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 70-71.

    *Također je postojala mogućnost da dužnik povjeriocu proda založenu stvar s tim što je mogao natrag povratiti kad dug isplati. Povjerilac je kao prividni vlasnik sticao pravo da se koristi i služi založenom stvari, a da plodove i koristi nije dužan uračunati u otplatu duga.Ti plodovi su ustavri predstavljali interes na sumu koja je povjeriocu dana na korištenje.

[9] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani, Enes Karić, Ulema i vakufi, 43-53,
str 45.

[10] Sućeska, Vakufski krediti, str. 12-13.

[11] Ibidem, str. 19: Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 72.

[12] Ibidem, str.11,12, 20 - 23.

 

Piše: ARMIN DŽUNUZOVIĆ, MA

 

Kako ojačati politički imunitet Bosne i Hercegovine

Slikovni rezultat za zastava bih

 

Još jedan izborni ciklus se završava, a novi počinje. I tako je svake dvije godine. Prečesto, pregusto. Kao društvo smo postali opterećeni izborima, stalnim trvenjima i sukobima kojih bez izbora ne bi bilo, barem ne ovoliko. U bošnjačkim čaršijama podjele su najdublje. Mnoge su porodice pocijepane zato što različite kuće podržavaju različite političare. Ne znaju ni zašto se razilaze, samo znaju da su na različitim stranama.

Ne politički, nego personalno. Politička usitnjenost tako je postala svojevrsni bošnjački fenomen. Mahalske i čaršijske strančice, nezavisni kandidati, političari bez jasne politike, lideri bez vizije. Sve nas je to podijelilo u velikoj mjeri. Od tolike podijeljenosti zaboravili smo suštinu bavljenja politikom, smisao izbora, a posebno smo zanemarili prilike u kojima nam se država nalazi jer je to izvan naših ličnih interesa i animoziteta.

A na samom kraju još jednog izbornog ciklusa, a na pragu novog, zapravo svjedočimo stanju koje je rezultat političkih procesa unutar Bosne i Hercegovine, ali i izvan nje. I sve nam to valja nazvati pravim imenima.

Prvo, potpuno je jasno kako dvije i po decenije od potpisivanja Daytonskog sporazuma i dalje živimo u državi koja je po mnogim svojim karakteristikama specifična i koju, iz više razloga, nije ni moguće ni pametno uspoređivati s drugima. Prije svega zbog njenog heterogenog administrativnog uređenja, entitetske i kantonalne organizacije vlasti, te njene nacionalne institucionalne podijeljenosti. Rezultat je to otvorenih, agresijom i zločinima ispoljenih pretenzija naših susjeda prema nama. I ne samo da u ovih dvadeset i pet godina nisu ublažene posljedice i rezultati pogubnih antibosanskih politika nego su njihove namjere i ciljevi ostali nepromijenjeni.

U tom se pogledu još nikada ništa ni za milimetar nije pomjerilo. Na suverenost i cjelovitost Bosne i Hercegovine i dalje se kidiše, i s lijeve i s desne strane. Ponovo smo, tokom cijele izborne godine, posebno u proteklom mjesecu, slušali otvorene secesionističke prijetnje, ucjene, najave kriznih planova i slično. Srpske i hrvatske mainstream politike, ne krijući, i dalje rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, čineći sve da opstanak ove zemlje učine nemogućim. Praktično, takve politike već decenijama djeluju u službi Beograda i Zagreba, sinhronizirano i dogovoreno. Na sve se načine pokušava i nama i svijetu pokazati kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, kako je to nemoguća država u kojoj nema sreće ni za koga.

Procesi dezintegracije države, na kojima rade dominantne srpske i hrvatske politike, ne prestaju, ne mijenjaju smjer, samo prelaze iz jednog oblika u drugi. Beograd i Zagreb neprekidno traže partnere unutar Bosne i Hercegovine s kojima kontinuirano rade na slabljenju državne strukture jer u tome vide svoj direktni interes. A srpski i hrvatski političari u našoj zemlji rado se prihvataju te uloge. Svojim su djelovanjem svaki put pokazali kako im je više stalo do interesa susjednih država nego do interesa vlastite države.

Drugo, sama iscjepkanost, administrativna i organizacijska, uveliko komplicira ionako otežano funkcioniranje države. Gotovo je nemoguće razvijati normalan društveni sistem na tako usitnjenom prostoru, podijeljenom po etničkom principu. Opstruira se rad državnih institucija kad god je to moguće, a svaka se prilika koristi za usporavanje pozitivnih procesa. Također, nepostojanje neophodnih institucija na državnom i federalnom nivou onemogućava sistemsko i funkcionalno uređivanje obrazovnog i zdravstvenog sistema, onako kako se to radi u dobro organiziranim društvima koja nisu taoci vlastitog sistema. Zato oni kojima je do države stalo iz nužde pribjegavaju alternativnim rješenjima.

Ilustrativan primjer desio se prije nekoliko godina kada su državne ustanove kulture bile pred nestankom. Od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke. Ministar civilnih poslova, koji je inače pripadao antibosanskoj politici, prestao je izdvajati sredstva za ove ustanove, s neskrivenom namjerom da ih potpuno ugasi jer simboliziraju državu koju negira. Srećom, nakon njega resorno ministarstvo preuzeo je patriotski opredijeljen ministar i ustanove su spašene. Finansiranje su preuzele neke općine i kantoni, rješenje je bilo privremeno i nesistemsko, ali su ustanove preživjele. I sve nam je tako. Improvizacija u bosanskim okolnostima ponekad bude jedino moguće rješenje.

Ipak, svih ovih godina, uprkos silnom nastojanju antibosanskih politika da je izbrišu s političke karte svijeta, Bosna i Hercegovina ne samo da opstaje nego se i razvija, napreduje, približava Evropskoj uniji i NATO-u. Moguće je to iz jednog prostog razloga – zato što postoji snažna integrativna bosanskohercegovačka snaga, bošnjačka politika borbe za Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane. Ta je politika u proteklom mandatu za pozitivne proevropske procese uspjela privoljeti i neke srpske političke snage, okupljene u tzv. Savezu za promjene. Ista ta politika onemogućila je Čovićeve lokalne šerife da blokiraju magistralni put Sarajevo – Mostar i spriječe realizaciju odluke državne vlade u vezi s transportom i smještanjem migranata.

Iz svih ovih i još mnogo nepobrojanih razloga važno je da se sačuvaju i ojačaju bošnjačke integrativne politike i da se njihove unutrašnje podjele prevladaju.

A upravo iz tih razloga, u isto vrijeme, antibosanski centri različitim metodama djeluju na razbijanju i slabljenju kičme bošnjačke politike, koja je jedina prepreka za realizaciju njihovog cilja. Razbijanje bošnjačke političke snage, razjedinjavanje njihovog biračkog tijela najbolji je i najsigurniji put ka dezintegraciji Bosne i Hercegovine.

A to se postiže svim raspoloživim sredstvima, kreiranjem nepostojećih slučajeva i afera, dirigiranim protestima, propagandom, dok u isto vrijeme, srpsko i hrvatsko biračko tijelo ostaje homogenije i discipliniranije. Imamo historijsko iskustvo, koje je, nažalost, bogatije nego što smo željeli da bude, a vidimo i svjedočimo savremenom trenutku. Zbog onoga što bi nas moglo čekati u narednim godinama, bit će nam potreban ojačan imunitet.

 

____________________________________

Za stav.ba piše: Elvir Resić

Izvor: http://stav.ba/kako-ojacati-politicki-imunitet-bosne-i-hercegovine/

Petnaest godina bez Alije Izetbegovića: Na današnji dan preminuo je prvi predsjednik Predsjedništva RBiH

Slikovni rezultat za alija izetbegović

 

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva samostalne Republike Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih političara u modernoj historiji BiH, preminuo je na današnji dan prije 14 godina, 19. oktobra 2003. godine.

 

Alija Izetbegović preminuo je 19. oktobra 2003. godine


- Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo - zasigurno je među najpoznatijim rečenicama koju je Alija Izetbegović izgovorio te ujedno i rečenica koja je u teškim danima agresije na BiH davala snagu i moral svim iskrenim bosanskim patriotama.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, ali se 1928. njegova porodica doseljava u Sarajevo. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja u dva navrata je osuđivan i zatvaran, posljednji put 1983. godine u politički montiranom "Sarajevskom procesu". Po izlasku iz zatvora inicirao je osnivanje SDA, te ja na prvoj osnivačkoj skupštini ove stranke, održanoj 25. maja 1990. godine, izabran za njenog prvog predsjednika. Iste godine je na prvim višestranačkim izborima u BiH izabran za člana Predsjedništva Republike BiH.

Izetbegovićev značaj za Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiv. O tome koliko su ga Bosanci i Hercegovci voljeli najbolje govori broj ljudi na njegovoj dženazi. Bio je to najmasovniji skup u postratnoj historiji BiH.

- Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim odbio bih. Ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio – bila je jedna od Izetbegovićevih poruka.

Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, potpisao je Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine, kazavši da je to "mir, ali ne i pravedan mir".

- U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne – rekao je.

Dvije godine prije smrti, u oktobru 2001. godine, Alija Izetbegović je zapisao: "Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan."

Tokom rata od 1992. do 1995. godine Izetbegović je pokušavao održati dobre veze i s Istokom i sa Zapadom. Bio je izuzetno cijenjen u političkim krugovima kao primjer tolerantnog i mudrog političara, primjer modernog demokrate. Odluku o povlačenju iz političkog života donio je 2000. godine. Tri godine poslije, 19. oktobra, Alija Izetbegović je umro, a sahranjen je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

U svojem posljednjem javnom nastupu Izetbegović je poručio građanima BiH da "Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci", te da je važno da je "Bosna opstala".

Oni koji su ga dobro poznavali govorili su da je bio spokojan u svojim posljednjim danima, ali da je bio staložen i razborit čovjek i u najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu. Među osobe s kojima se oprostio u posljednjim danima svoga života bio je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Alija Izetbegović je dobitnik niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za demokratiju iz Washingtona, titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira istanbulskog Marmara univerziteta, prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.

Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija", zbog koje je završio u zatvoru. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja".


Drugi o Aliji Izetbegoviću

Recep Tayyip Ergogan, predsjednik Republike Turske

- Izetbegović je čovjek koji je svojim životom i djelom utjecao na historiju. Njegova je misija izraz ljudske časti i zadivljujuće ustrajnosti, što je predstavljalo čast cijelog svijeta. Za vrijednosti u koje je vjerovao, za svoju državu i svoj narod, on je neiscrpni izvor hrabrosti i izuzetne vrijednosti.

Bernard-Henri Lévy, francuski filozof

- Beretka s onim bijelim ljiljanima, koju je Izetbegović nosio, ima neotuđivo mjesto, pored neprobojnog prsluka Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. I znam, taj čovjek nije bilo ko. 

Richard Hoolbruke, kreator Dejtona

- Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on. Ali, ponavljam, da nije bilo njega, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. On je razlog postojanja BiH.

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik za BiH

- Divim se i jako poštujem Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga sreo u augustu 1992. godine. Tada sam posjetio Predsjedništvo BiH dok su okolo sipale minobacačke granate. Od trenutka kada sam se sreo s njim, imam taj duboki osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu. Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala. Izetbegovića sam uvijek smatrao ocem ove države.

Kofi Annan, bivši generalni sekretar UN-a

- Predsjednik Alija Izetbegović ostat će upamćen po historijskoj ulozi u očuvanju jedinstva BiH i izgradnji bosanske države.

Wesley Clark, bivši kandidat za predsjednika SAD

- Predsjednik Alija Izetbegović bio je veliki čovjek i državnik, ličnost s izrazitim integritetom i hrabrošću. Raditi sa njim na poslovima okončanja rata i početka izgradnje miroljubive i napredne BiH bilo je jedno veliko i časno iskustvo u mom životu. Izetbegović je bio nepokolebljivi advokat koji se borio za narod koji je predstavljao.

Akademik Predrag Matvejević

– Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima, sa kojima je prisiljen da razgovara i pregovara. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini, da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.


_________________________

Izvor: Faktor.ba

Podkategorije