Savjetnik Alije Izetbegovića pisao Netanyahuu: Cijeli svijet je šokiran počinjenim zlodjelima Izraela u Gazi

Nekadašnji savjetnik prvog predsjednika Bosne i Hercegovine r. Alije Izetbegovića akademik dr. Adamir Jerković pisao je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu povodom dramatičnih događaja u okupiranoj Gazi.

Naveo je da svijet dosad nije vidio takvu agresiju i eskalaciju sile nad jednim narodom nemoćnim da se brani. Odmazdu izraelske vojske kvalificirao je ratnim zločinom i počinjenim genocidom sa hiljadama mrtvih civila, među kojima su najviše djeca, i neprimjerenim napadima na bolnice, ubistvima medicinskih radnika, bolesnika, među kojima ima i beba. Akademik dr. Adamir Jerković je optužio Izrael za razaranje Gaze, urbicid nad gradskim četvrtima, džamijama i crkvama.

Pismo akademika Jerkovića premijeru Izraela Benjanimu Netanyahuu donosimo u cjelini. Ispod možete pročitati pisma na bosanskom i engleskom.

BENJAMIN NETANYAHU, PREDSJEDNIK VLADE IZRAELA

Gospodine predsjedniče Vlade Države Izrael, Benjamine Netanyahu,

Pišem vam kao bivši savjetnik prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Molim vas da razumijete ovo pismo kao izraz brige većine Bosanaca i Hercegovaca za Palestince, drevni narod, koji se zbog brutalnog izraelskog napada našao u situaciju da definitivno nestane sa lica zemlje.

Cijeli svijet je šokiran počinjenim zlodjelima Izraela u Gazi i neprekidnim a sada pojačanim napadima jevrejskih doseljenika na Palestince na okupiranoj Zapadnoj Obali. Izrael kojeg Vi vodite, počinio je velike ratne zločine i genocid nad stanovništvom Gaze. Tu eskalaciju sile činite na maloj teritoriji na kojoj je getoizirano 2,2 miliona ljudi. Ovo je zločin neviđenih razmjera kojemu će ljudska zajednica morati da sudi. U osveti koja je uslijedila nakon palestinskog napada početkom oktobra 2023. Izrael pokušava uništiti Gazu sa smrtnim epilogom za hiljade njenih stanovnika (11.500 do danas) ne obazirući se na apele svijeta koji traži zaustavljanje ove neprimjerene agresije. Gledate li televiziju, vidite li proteste hiljada ljudi raznih vjera svuda na planeti. Da li ste vidjeli poruke Sarajeva, grada koji se smatra evropskim Jerusalemom? Žitelji glavnog grada BiH kazali su jasno i precizno, onako kako su morali, jer su pretrpjeli surova ubijanja u Sarajevu od strane srpskih radikala (1992-1995). Sjećajući se ratnih strahota u BiH, pamteći Srebrenicu grad u kojem su srpski fašisti počinili genocid (za pet dana ubili 8373 Bošnjaka-muslimana), Sarajevo je osudilo ovu neviđenu ratnu agresiju Izraela, ovu dramu, koja je u ravni sa nacističkim zlodjelima činjenim prema Jevrejima u drugom II svjetskom ratu.

U Gazi se namjerno produbljuju patnje civila pod firmom da ratujete sa Hamasom. U stvari vi ste u sukobu sa palestinskim narodom. Mi u Bosni i Hercegovini smo shvatili šta Izrael želi: uništiti, raseliti i oteti palestinsku zemlju. Varvarstvo koje činite je gnusno. Umjesto da ste radili na sporazumu iz Osla, koji su potpisali 1993. Jitzak Rabin, Yasser Arafat i američki predsjednik Bill Clinton, vi ste uništili ideju o dvije suverene države. Na ovo političko rješenje pristao je palestinski narod, iako je morao dati velike teritorijalne ustupke Izraelu. Vaša vojska je preorala cijelu teritoriju Gaze. Srušila je sve zgrade, uništila bolnice, ubijala doktore i medicinske radnike i bolesnike. To je ratni zločin! Ne pitate se zašto je uslijedio napad Palestinaca na Izrael. Zbog surove okupacije Izraela, terora i pokušaja istrebljenja Palestinaca od strane jevrejske države u dugom vremenskom periodu, svakodnevno sa punim intenzitetom. Historija će Vas optužiti i za kulturni genocid u kojem su uništene drevne džamije i crkve.

Sada ću vam ispričati kako se predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović zalagao za vašu zemlju, svjestan realnih mogućnosti da ga radikali u islamskom svijetu neće shvatiti.

Prvo, postojanje Izraela smatrao je nepobitnom činjenicom. Odnosi sa Izraelom nisu bili prisni, ali su bili korektni. Izetbegović se trudio da održi prihvatljivim odnose sa Izraelom. Početkom jula 1999. Premijer Izraela postao je Ehud Barak… Za vrijeme naše posjete I.R. Iran koja je uslijedila iste godine predsjednik Alija Izetbegović je zatražio od Teherana da se iz iranskih zatvora pusti 13 zatočenih Jevreja. Ovu vijest koju je prenio izraelski radio odjeknula je veoma snažno u zapadnom svijetu i, naravno, Izraelu. Najprije se izraelski ambasador Joel Alon tokom posjete predsjedniku Aliji Izetbegoviću u Bosni i Hercegovini zahvalio na ovom prijateljskom gestu… Nedugo zatim zamjenik ministra vanjskih poslova Izraela Nawaf Massalha tokom posjete BiH zamolio je predsjednika Aliju Izetbegovića 16. 2. 2000. da se i dalje angažira na oslobađanju 10 iranskih Jevreja, koji su bili optuženi za špijunažu (uhapšeno 13, a 3 su puštena uz kauciju)…

Četiri mjeseca kasnije i predstavnici Evropskog kongresa Jevreja zamolili su predsjednika Aliju Izetbegovića za pomoć u oslobađanju zatočenih Jevreja. Generalni sekretar Serge Zweigenbaum ispričao je da se radi o „lovu na vještice“ i da su iranski Jevreji nedužni. Nijednom od njih nije bila dokazana krivica. Kada je došao kod Alije Izetbegovića rekao je „Došao sam kod Vas, jer ste Vi ne samo predsjednik jedne države, nego ste i intelektualac i visoko moralna ličnost, pa imate kredibilitet da intervenirate kod ajatolaha Hamneia na humanitarnom planu“. Izetbegović mu je odgovorio da je poslao pismo u Teheran i da ima uticaj kod liberalne struje u iranskom rukovodstvu. Napomenuo je da su ova trinaestorica uhapšeni od islamskih radikala, kazavši otvoreno da kada su konzervativci u pitanju ne može puno uraditi. Informisao je Zweigenbauma da je razgovarao i sa liderom revolucije Sayyed Mohammad Ali Khamenei-em i sa predsjednikom Ali Akbar Rafsanjani-em i da im je rekao da je u interesu Irana da se oslobode jevrejski taoci. Nažalost, rezultati su izostali. Jevrejska delegacija je primila ovu informaciju sa zahvalnošću. Zweigenbaum je rekao što sam zapisao u svom dnevniku: „Svijet Vas treba, gospodine predsjedniče.“

Eto, ovo je priča iz koje biste mogli izvući zaključak da vam piše dobronamjeran čovjek, koji od Izraela traži da prekine bombardirati Gazu. To što radite nije nikakvo vojno postignuće. Napadate jedan narod koji nije u stanju da se brani. To nije pobjeda, to je poraz Izraela. Ovu očiglednu mržnja nikada nisam vidio u svom životu, a moje mišljenje dijele mnogi Jevreji iz Bosne i Hercegovine koji ne odobravaju zločin kakav danas provodi Izrael.


Svi zločini "slobode mišljenja"

Jednoumlje je bezumlje. U ime "slobode mišljenja" su spaljivani primjerci Kur'ana, a sada od te iste "slobode mišljenja" na Zapadu nema ni traga, ni glasa. Zapadom ne vlada "sloboda mišljenja", Zapadom vlada jednoumlje. Zapad samo maskira svoju ksenofobiju i svoju islamofobiju izgovorom zvanim "sloboda mišljenja", ali kad god se desi kakva kriza u svijetu, Zapad na nju ne odgovara "slobodom mišljenja", već jednoumljem.

Zapad u ime "slobode mišljenja" spaljuje knjige, a Izrael u ime "slobode mišljenja" spaljuje žive ljude.

Najgori je neprijatelj mišljenja onaj koji zloupotrebljava slobodu mišljenja.

Zloupotreba slobode je najgora vrsta ropstva. Spaljivanje izraelske zastave za njih je antisemitizam, a spaljivanje Kur'ana za njih nije islamofobija, već "sloboda mišljenja".

Ako je "sloboda mišljenja", oboje je "sloboda mišljenja", a ako nije "sloboda mišljenja", nijedno nije "sloboda mišljenja".

Dvojni standardi Zapada su očit dokaz nemorala Zapada. Nemoralni politički sistemi su osuđeni na nestanak, jer sami potkopavaju vlastiti opstanak.


Dosta više Zapadnog aparthejda u svijetu, a posebno u Izraelu, Palestini i Bosni!

Svi zagovornici aparthejda završit će na smetlištu historije.

Ništavni su i zagovornici aparthejda i njihova "argumentacija" kojom bi da opravdaju aparthejd.

Jedan čovjek, jedan glas - sve drugo je aparthejd!

Smrt aparthejdu, sloboda narodu!
 
Preuzeto sa: https://politicki.ba/
 

Iz bošnjačke perspektive: Podsjećanje na suštinu palestinskog pitanja

Arapsko-izraelski sukob je je najdugovječniji konflikt u modernoj historiji. Također, Izrael je jedina preostala kolonija zapadnog imperijalističkog svijeta koja bez obzira na genocide, zločine i otimačinu palestinske zemlje i dalje ima podršku zapada koji uprkos tome sebe smatra zaštitnikom ljudskih prava i demokratije. Zbog takvog odnosa svaka eskalacija sukoba u Palestini je lakmus papir na globalnom i lokalnom nivou za razlikovanje onih koji se rukovode interesima ili ne smiju javno iznjeti stav i onih koji su principijelno protiv svakog agresora.

Mnogo je primjera u svjetu gdje su mali narodi zadnjih desetljeća se izborili za nezavisnost na osnovu historijskog prava na domovinu i državnost, ali kad su u pitanju Palestinci očito je da se pravi izuzetak.

Pitanje stradanja Palestine nije samo muslimansko pitanje nego ispit za čovječanstvo na kojem ono uporno pada na ispitima od 1948. godine. Od tad se svijet mnogo promjenio ili se možda opet vratio u blokovsku podjelu, ali samo je patnja Palestinaca i licemjerstvo Zapada konstanta.

U našem narodu ima jedna kletva koja se odnosi na lični nivo, ali u geopolitičkom smislu može biti primjenjiva. Kao da se kletva „Da Bog da se zabavio o sebi“ ostvarila na veći dio Bošnjaka koji se se zabavili sobom, odnosno dunjalukom pa sve što se dešava izvan njihove mahale smatraju nebitnim. Svjet je odavno postao globalno selo i funkcioniše po zakonu spojenih posuda, a slični interesi naših agresora su odavno postali prostor saradnje sa cionističkim režimom.

Neko je lijepo opisao značaj jevrejskog prisustva u bosanskohercegovačkom društvu kao čurokot na ramazanskom somunu. Zbog toga i univerzalnih vrijednosti stalno moramo podsjećati na razliku između Jevreja i cionista, ali ne smijemo zaboraviti da je spašavanje Jevreja iz Sarajeva pod opsadom bio uslov Izraela Miloševićevom režimu za prodaju oružja. I dok su se sarajevski Jevreji preko aerodroma izvačili na sigurno mogli su vidjeti „svoja“ slova na ostacima granata koje su dolazile sa srpskih položaja.

I dok je Tel Aviv bio uz Beograd u isto vrijeme podrška američkih Jevreja je bila presudna da se u najvažnijim medijima Milošević predstavi kao „balkanski kasapin“ što je bio jedan od najvećih ratnih uspjeha naše diplomatije.

U međuvremenu izraelski kapital i lobi je ovladao zapadnim Mostarom i vjerovatno je imao jednu od presudnih uloga u formiranju nametnute Federalne vlade. Da, one silne čestitke na bilbordima u gradovima gdje žive Bošnjaci su bili dio šire pripreme za promjenu imidža Izraela u našem društvu što se odavno osjeti i kroz stavove ili šutnju pojedinih bošnjačkih političara i intelektualca. Ali taj imidž se ne može promijeniti, agresor je agresor, bilo da se radi o Rusiji ili Izraelu.

Piše: Sanadin Voloder

Džemaludina Latića proganja putovnica i sjećanje na zagovaranje podjele Bosne

Džemaludin Latić odgovorio je putem portala svoga brata „The Bosnia Times“, podlistka Radončićevog „Avaza“, bivšem reisul-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike. Cerić je putem društvenih mreža reagirao na Latićev tekst na istom portalu pod naslovom „Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce“. Štošta je Latić nadrobio u svojoj reakciji. I da nije iznesenih lažnih tvrdnji i kontradikcija, na ovaj bi se polupismeni uradak bilo ispod časti osvrnuti. Stoga ćemo se zadržati samo na nekoliko bisera.

Kada čovjek pukne od kibura, onda slabo kontrolira svoje misli, a još teže mu je prenijeti ih suvislo na papir. Upravo se to dogodilo Latiću senioru u ovoj reakciji na Cerićev tekst. Latić u početku teksta piše o muslimanskom i bosanskom narodu u kontekstu navodne izdaje „dinastije“ Izetbegović. Nije zgoreg napomenuti ovom ideologu (kako se sam naziva) bošnjačke stranke da prvo brka demos i etnos, a onda etnos naziva komunističkim terminom – muslimanski narod. No, da čak niti tu nije dosljedan, pokazuje nekoliko redaka dalje kada taj isti narod naziva bosanskomuslimanskim/bošnjačkim. Na kraju se teksta ipak vraća prvotnoj terminologiji. Dakle, kako ozbiljno shvatati čovjeka koji u jednom kratkom tekstu dva puta mijenja nacionalni identitet?

Zatim navodi da je odbio Aliju Izetbegovića kada je ovaj navodno od njega tražio da se „kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne obrati borcima Armije RBiH, bosanskomuslimanskom/bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima/rodoljubima, i piše kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to gotova stvar u međunarodnim krugovima“.

Ovdje samo važno napomenuti da je baš Latić u sedmičniku čiji je najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne bio objavio tekst o podjeli Bosne, i to u pravcu razmjene teritorija, pogodit ćete – od četnika okupirane teritorije za Sandžak. I to, na vlastitu inicijativu. Valjda kao ideolog, onaj „stvarni“. Volio bi Latić da ga se smatra ideologom SDA, po uzoru valjda na Gabrielle D'Anunzia ili Milu Budaka, barem Ivana Aralicu, koji su se smatrali nacionalnim književnicima – ideolozima Benita Mussolinija, Ante Pavelića i Franje Tuđmana. No, previše je svjedoka koji znaju da u SDA nije bilo niti zvaničnih niti nezvaničnih ideologa.

Jedino što stvarno jeste istina da se Alija Izetbegović stalno konsultirao i sa svojim neistomišljenicima, pa su neki, poput Latića, umislili kako su oblikovali ideologiju stranke.

 Ponosno Latić tvrdi da je Aliji Izetbegoviću za života i našoj javnosti govorio: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! Na ovoj se rečenici vidi koliko je Latić upućen. Nije se Bosna, po Owen-Stoltenbergovom planu, trebala dijeliti na tri unije, već je trebala biti transformirana u uniju triju republika. Niti to ne zna, a smatra se ideologom SDA. Kakav nepodnošljiv kibur. Da laži postaju patološke, svjedoči i njegova tvrdnja da je na podjelu rahmetli Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhameda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore... i svi su to odbijali.

Naravno, svjedoka niti jednog, Latiću treba vjerovati na riječ. Onu ideologa stranke koji ne zna ni kako se to Bosna trebala dijeliti. Teško bi se pisalo Aliji Izetbegoviću da se na savjete ovakvog „ideologa“ trebao oslanjati.

Navodeći kako je izašao iz Sarajeva 1992. i šta je radio izvan zemlje, a u pokušaju da se prikaže onime što nije bio, iznio je niz samooptužujućih činjenica. Prvo, Hasan Čengić je u julu 1992. imenovan za koordinatora logistike i došao je u Zagreb. Dotad je koordinacija nabavke svakovrsne pomoći realizirana preko Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. On tvrdi da je u Hrvatsku došao u julu. Pa kada je onda to silno radio za naoružavanje i organizaciju multinacionalne mreže za naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine? Nekoliko dana u julu 1992? Stvarno je ultrasposoban. Ili uopće nije radio to što tvrdi.

Nadalje, Latić je priznao je da je dobio putovnicu RH u doba kada mnogi Bošnjaci u Hrvatskoj, čak u njoj i rođeni, to nisu mogli niti sanjati. Putovnica ili pasoš mogu se dobiti od nadležnog ministarstva ako je ispunjen prvi uslov – državljanstvo. Neke zemlje, pa i Hrvatska, istaknutim pojedincima koji su zaslužni za njezinu promociju, odbranu, interese, nauku, kulturu i slično nagrađuje počasnim državljanstvom. Čime je to onodobni Latić, od svega 35 godina života i s objavljene dvije zbirke pjesama nabožnog karaktera te oreolom političkog zatvorenika zadužio Hrvatsku? Ili ju je tek trebao zadužiti? Naprimjer prijedlogom o zamjeni od četnika okupiranih teritorija za Sandžak. Ili današnjim brkanjem pojmova Bosanac/Bošnjak/ Musliman.

Da ga ipak proganja sjećanje na vlastito zagovaranje podjele, pokazao je optužujući Aliju Izetbegovića da je nagovarao sve živo da se prihvati podjela Bosne kroz uniju triju republika, što je bila suština Owen-Stoltenbergova plana.

Konačno, još je previše živih svjedoka koji se sjećaju kako Latić nije, po dolasku Hasana Čengića, u Zagreb otišao, dakle u julu 1992. prvim helikopterom UN-a u Sarajevo, već je u Zagrebu nastavio živjeti i uređivati sedmičnik „Ljiljan“, koji je izlazio u tom gradu. Sve do hapšenja bošnjačkih intelektualaca koja su počela u julu 1993, kada je, doduše ne helikopterom UN-a, pobjegao u Ljubljanu, s cijelom redakcijom „Ljiljana“, koji se do kraja rata izdavao u Sloveniji. Pod dirigentskom i ideološkom palicom Džemaludina Latića.

Stav.ba