Nove (stare) ublehe u vezi Dejtona

                                   Bogić Bogićević, čovjek koji je Miloševićevoj politici rekao historijsko NE  | BiH | Al Jazeera Balkans

U jednom od svojih prvih intervjua, nakon što je obznanjeno da će prihvatiti ponudu da bude gradonačelnik Sarajeva, Bogić Bogićević je izjavio „da on u Dejtonu ne bi pristao na ime Republika Srpska“.

Neki su mediji ovu izjavu popratili kao još jedan dokaz da je riječ o odličnom izboru za gradonačelnika Sarajeva iako većinu građana Sarajeva u ovom trenutku ne zanima šta bi on uradio ili šta ne bi uradio u situacijama koje su se događale od prije 25 godina. Na žalost, izjava ukazuje da je Bogić figura koja hoće da egzistira na starim zaslugama, i koja (još) nije spremna pogledati naprijed, u budućnost, i koja nema viziju šta ponuditi građanima Sarajeva, pa se „hvata starih tema“. I to na pogrešan način!

Ne bi se trebalo ni osvrtati na ovu njegovu izjavu da ona nije podrška svim neprijateljima BiH i Bošnjaka koji nastoje izvrtati istinu plasirajući teze da je „Alija u Dejtonu prodao Bosnu“, „poklonio im 49% teritorije“ i slične pamflete srbijanskih i inih obavještajnih službi koje prihvataju naivni facebook pametnjakovići i virtuelni politički komentatori koji nas smoriše svojom naknadnom pameću.

Bogić ne shvata ili želi da mi ne shvatimo i zaboravimo slijedeće:

1. Dejtonski sporazum se, teška srca i sa velikom gorčinom, trebao i morao potpisati. Pritisak međunarodne zajednice i SAD na čelu je bio prevelik da bi ijedna strana mogla odustati od ponuđenih uvjeta za ostvarenje mira. Isto se ne može bolje objasniti nego rečenicom predsjednika Izetbegovića „da je to nepravedan mir, ali mir koji je bolji od rata.“

2. Milošević i njegovi sljedbenici su morali dobiti nešto zauzvrat da i oni pristanu na ponuđeni sporazum. Kad već nisu Bosnu i Hercegovinu ili dio nje pripojili Srbiji, kad nisu ništa ostvarili u Republici Hrvatskoj, kad je bilo jasno da uskoro gube i Kosovo, kad je bilo jasno da će njihovi vojni i civilni nalogodavci i izvršioci zločina odgovarati pred međunarodnim sudovima, najmanje što su mogli dobiti je da im se na neki način prizna samoproglašena republika, kao niža administrativna jedinica, bez međunarodnog subjektiviteta. Pa ni to nisu mogli dobiti na svim teritorijama nad kojima su tada imali vojnu kontrolu već su se morali povući sa nekih.

3. Nepristajanje na sporazum, značilo je nastavak rata. Bez obzira na relativno povoljniju situaciju za Armiju BiH 1995. godine u odnosu na ranije godine i neprijateljsku vojsku i veći moral naših oslobodioca, ne treba naivno pristajati na teze da bi Armija BiH za par mjeseci oslobodila sve okupirane teritorije, pobjedonosno ušla i u Banjaluku i sl. Možda i bi, ali uz velike žrtve i gubitke. Tih mjeseci mnoge naše brigade su imale i do 50% lakše i teže ranjenih, bolesnih, te na druge načine onesposobljenih boraca. Pozivi za mobilizaciju su u nekim općinama počeli dolaziti i tek stasalim 18-godišnjacima. Predsjednik Izetbegović je znao koliko vrijedi jedan mladi ljudski život i da će prekidom ratnih dejstava učiniti značajnu i dobru stvar za naš napaćeni narod.

4. Odbacivanje sporazuma od strane delagacije legalnih bh vlasti je moglo značiti i gubitak podrške međunarodne zajednice što se tada nedvojbeno moglo zaključiti iz nastupa Ričarda Holbruka, i što je potvrđeno godinama poslije u njegovim intervjuima.

Zašto onda Bogićević misli da bi on, svojim insistiranjem na tome, spriječio nastanak entiteta Republika Srpska pod tim imenom? Zar misli da bi Milošević odustao od toga? Zar misli da je međunarodna zajednica bila spremna uvažiti (baš) sve naše pravedne i ispravne zahtjeve? Ako on ili bilo ko drugi nije upoznat sa aktivnostima i pregovaračkoj ulozi svih članova bh delegacije u Dejtonu možemo ih uputiti na relevantne izvore koji svjedoče o tome.

Potrebno je znati da je predsjednik Izetbegović „zatezao konop“ maksimalno koliko je mogao na svim poljima, npr. u pogledu statusa Brčkog gdje nije dozvolio da isti uđe u sastav manjeg entiteta po cijenu napuštanja pregovora ali i da mu takva taktika nije mogla donijeti uspjeh u svim pitanjima o kojima se odlučivalo.

Bogićević je učinio ispravno što nije u ime nas, građana BiH, pristao na uvođenje vanrednog stanja i davanja ovlasti tadašnjoj JNA, ali taj njegov čin nije suštinski ništa izmjenio, nije zaustavio Miloševića u njegovim namjerama i nije spriječio učešće JNA u agresiji na našu zemlju. Evidentno je da Bogićević danas precjenjuje svoje „diplomatske mogućnosti“.

Na kraju možemo konstatovati da je jedan dio bh javnosti spreman kritikovati SDA da se i danas kiti ulogom predsjednika Izetbegovića i ratnim zaslugama a ostaje nijema na ovaj populistički pokušaj SDPa i njihovih partnera koji u nedostatku istinski kvalitetnih mlađih kadrova, pokušavaju isto nadomjestiti veteranima bivšeg sistema i vremena.


REDAKCIJA

Na današnji dan je preselio prvi predsjednik Predsjedništva RBiH

Slikovni rezultat za alija izetbegović

 

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva samostalne Republike Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih političara u modernoj historiji BiH, preminuo je na današnji dan, 19. oktobra 2003. godine.

- Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo - zasigurno je među najpoznatijim rečenicama koju je Alija Izetbegović izgovorio te ujedno i rečenica koja je u teškim danima agresije na BiH davala snagu i moral svim iskrenim bosanskim patriotama.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, ali se 1928. njegova porodica doseljava u Sarajevo. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja u dva navrata je osuđivan i zatvaran, posljednji put 1983. godine u politički montiranom "Sarajevskom procesu". Po izlasku iz zatvora inicirao je osnivanje SDA, te ja na prvoj osnivačkoj skupštini ove stranke, održanoj 25. maja 1990. godine, izabran za njenog prvog predsjednika. Iste godine je na prvim višestranačkim izborima u BiH izabran za člana Predsjedništva Republike BiH.

Izetbegovićev značaj za Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiv. O tome koliko su ga Bosanci i Hercegovci voljeli najbolje govori broj ljudi na njegovoj dženazi. Bio je to najmasovniji skup u postratnoj historiji BiH.

- Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim odbio bih. Ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio – bila je jedna od Izetbegovićevih poruka.

Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, potpisao je Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine, kazavši da je to "mir, ali ne i pravedan mir".

- U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne – rekao je.

Dvije godine prije smrti, u oktobru 2001. godine, Alija Izetbegović je zapisao: "Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan."

Tokom rata od 1992. do 1995. godine Izetbegović je pokušavao održati dobre veze i s Istokom i sa Zapadom. Bio je izuzetno cijenjen u političkim krugovima kao primjer tolerantnog i mudrog političara, primjer modernog demokrate. Odluku o povlačenju iz političkog života donio je 2000. godine. Tri godine poslije, 19. oktobra, Alija Izetbegović je umro, a sahranjen je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

U svojem posljednjem javnom nastupu Izetbegović je poručio građanima BiH da "Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci", te da je važno da je "Bosna opstala".

Oni koji su ga dobro poznavali govorili su da je bio spokojan u svojim posljednjim danima, ali da je bio staložen i razborit čovjek i u najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu. Među osobe s kojima se oprostio u posljednjim danima svoga života bio je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Alija Izetbegović je dobitnik niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za demokratiju iz Washingtona, titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira istanbulskog Marmara univerziteta, prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.

Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija", zbog koje je završio u zatvoru. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja".


Drugi o Aliji Izetbegoviću

Recep Tayyip Ergogan, predsjednik Republike Turske

- Izetbegović je čovjek koji je svojim životom i djelom utjecao na historiju. Njegova je misija izraz ljudske časti i zadivljujuće ustrajnosti, što je predstavljalo čast cijelog svijeta. Za vrijednosti u koje je vjerovao, za svoju državu i svoj narod, on je neiscrpni izvor hrabrosti i izuzetne vrijednosti.

Bernard-Henri Lévy, francuski filozof

- Beretka s onim bijelim ljiljanima, koju je Izetbegović nosio, ima neotuđivo mjesto, pored neprobojnog prsluka Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. I znam, taj čovjek nije bilo ko. 

Richard Hoolbruke, kreator Dejtona

- Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on. Ali, ponavljam, da nije bilo njega, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. On je razlog postojanja BiH.

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik za BiH

- Divim se i jako poštujem Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga sreo u augustu 1992. godine. Tada sam posjetio Predsjedništvo BiH dok su okolo sipale minobacačke granate. Od trenutka kada sam se sreo s njim, imam taj duboki osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu. Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala. Izetbegovića sam uvijek smatrao ocem ove države.

Kofi Annan, bivši generalni sekretar UN-a

- Predsjednik Alija Izetbegović ostat će upamćen po historijskoj ulozi u očuvanju jedinstva BiH i izgradnji bosanske države.

Wesley Clark, bivši kandidat za predsjednika SAD

- Predsjednik Alija Izetbegović bio je veliki čovjek i državnik, ličnost s izrazitim integritetom i hrabrošću. Raditi sa njim na poslovima okončanja rata i početka izgradnje miroljubive i napredne BiH bilo je jedno veliko i časno iskustvo u mom životu. Izetbegović je bio nepokolebljivi advokat koji se borio za narod koji je predstavljao.

Akademik Predrag Matvejević

– Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima, sa kojima je prisiljen da razgovara i pregovara. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini, da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.


_________________________

 

OTVORENO PISMO SABINE IZETBEGOVIĆ-BERBEROVIĆ: G. AVDIĆU, ČUVAM DOKUMENTE UMJESTO SDB KONFETA




Istraživačko novinarstvo podrazumijeva istraživanje. Ako je riječ o knjizi, prvi korak jeste čitanje, ili barem prelistavanje.

G. Avdiću, da ste napravili taj prvi korak kada je riječ o knjizi Islam između Istoka i Zapada Alije Izetbegovića, prije nego što ste ga optužili za “plagijat, krivično djelo”, vidjeli biste da ta knjiga sadrži stotine jasno naznačenih referenci i citata, kao i posebno poglavlje naslovljeno Umjetnost i nauka. A da ste pročitali barem to kratko poglavlje u kojem se nalaze 4 riječi za koje tvrdite da su plagijat, shvatili biste da su one dio logičnog slijeda Izetbegovićevih razmatranja o odnosu nauke i umjetnosti, kao o “dva reda stvari”, o “dva potpuno odvojena znanja”, između kojih “postoji neosporan raskol”, jer “Nauka ima posla sa postalim, umjetnost je samo postajanje, rađanje novog”, “Umjetnost slavi čovjeka i stvaranje”…

Kao istraživački novinar, trebali ste se upitati zašto bi Izetbegović, koji samo u ovom poglavlju citira i poziva se na 9 raznih autora, propustio da pomene i desetog, rizikujući time vlastitu autorsku reputaciju. Očigledno je da se NE radi o plagijatu: u razmaku od preko 200 godina dva su čovjeka došla do iste, jednostavne konstatacije: Nauka otkriva. Umjetnost stvara.

Plagijat je sramota za plagijatora, ali i nesvjesna pohvala za autora originala.

Falsifikat je svjesna i zlonamjerna laž smišljena da se diskreditira autor. To je metoda kojom se Vi služite u ovom tekstu, falsificirajući i izokrećući izjave Alije Izetbegovića, dovodeći u pitanje i samo autorstvo njegovih najvažnijih djela, pozivajući se na neke mutne izvore bez ikakve vjerodostojnosti. Te navodne priče Vašeg “stanovitog profesora”, tih “istražitelja iz pravosudne i policijske istrage koja se vodila početkom 80-ih godina”, na kojima temeljite svoje teške i neargumentirane optužbe i uvrede, nažalost, ne drže vodu.

Knjiga Islam između Istoka i Zapada prevedena je na preko 10 jezika i o njoj su pisali nesporni autoriteti, poput Tvrtka Kulenovića, Enesa Karića, Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana i drugih priznatih domaćih i stranih autoriteta s kojima se Vaš “stanoviti profesor” i, kako sami kažete, “navodni intelektualac”, ne može porediti. Za Vaše istraživanje preporučujem da pročitate neku od njihovih recenzija.

Što se tiče Vama bliskih SDB-ovih “istražitelja”, oni očigledno svoje rupe u pamćenju popunjavaju “konfetima”, jer osamdesete su bile davno. Ne vjerujte im i ne brinite: postoje službeni zapisnici isljeđivanja Alije Izetbegovića iz 1983. godine, gdje on jasno govori o tome kako je i kad napisao Islamsku deklaraciju. I knjigu Islam između Istoka i Zapada. A postoji i službeni zapisnik oduzetih predmeta prilikom hapšenja. Kada su poveli oca, ponijeli su i pola njegove biblioteke. Bila sam prisutna. Nisam zaboravila. Čuvam dokumente umjesto konfeta.

Kada citirate Aliju Izetbegovića, dobro bi bilo da pregledate zbirke njegovih govora i intervjua – to je obavezni istraživački postupak, jer tu ćete naći autentične izjave, poput ovih:

“U toj dilemi: pošten, a manje sposoban, ili vrlo sposoban a sigurno nepošten, preporučio bih vam da se opredijelite za poštene ljude.” (Usmeno izlaganje na sjednici Gradskog odbora SDA 12. januara 1994. godine)

“Želimo vjerovati da će ratna prijetnja proći upravo zahvaljujući našoj volji da sačuvamo mir. O drukčijoj mogućnosti strašno je govoriti, iako govoriti treba. Neprekidno i uporno valja ukazivati na ono što smjeraju pojedini bolesni ljudi. Zar tragičnih primjera u našoj neposrednoj blizini nemamo i previše?” (Govor povodom Dana državnosti BiH, 25. novembra 1991. godine)

Alija Izetbegović se nadao i govorio da rata neće biti i svim snagama radio na tome. Istovremeno je radio na pripremi zemlje za odbranu od prijeteće agresije. To su historijske činjenice. Vaše novinarsko istraživanje bi, stoga, trebalo podrazumijevati i iščitavanje novije historije Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović je cijenjen i uvažavan u zemlji i širom svijeta. U mraku i ludilu strašnih devedesetih kroz koje je prolazila regija, među spodobama s kojima se morao nositi, bio je ponosno i hrabro lice Bosne. Srcem i dušom je pripadao svojoj zemlji i narodu i do kraja se borio za njih. Bio je “vojnik naroda i svoje vojske”.

Ničim ne mogu objasniti niti razumjeti vašu potrebu da sručite toliku gomilu laži, uvreda i iskonstruiranih insinuacija na rahmetli oca. Ako želite dati doprinos nečijoj predizbornoj kampanji, zašto se ne okomite na nekog od živih aktera bosanskohercegovačke političke scene koji i danas svim silama podrivaju ovu zemlju i pokušavaju diskreditirati sve one koji je brane i grade, kako bi dokazali da je Bosna “nemoguća”? Zašto ste svoje neargumentirane i nemušte napade usmjerili na čovjeka koji 17 godina nije među nama i koji Vam ne može odgovoriti?

Da li mislite da na taj način činite dobro ovoj zemlji, ili Vam to zapravo i nije važno?

Sabina Izetbegović-Berberović

Sarajevo, 29. septembra 2020. godine

10 GODINA ŽIVOTA KOMUNISTI SU MI UZELI BEZ RAZLOGA

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”



Atif Delalić rođen je 1929. godine u selu Mjedenik, gatačka općina. Otac Uzeir bio je imam, svršenik tzv. Merhemića medrese. Mati mu je bila iz Bileće. Kako kaže, osnovnu školu završio je putujući po sedam kilometara do škole, u jednom pravcu sedam, u drugom sedam, pritom prelazeći preko Neretve u njenom gornjem dijelu, gdje mostovi nikad ne ostaju pred silinom rijeke. “Učitelj nam je bio neki solunac (učesnik Solunskog fronta, op. a.), nije se znao ni potpisati kako treba, a mi smo za taj period školovanja naučili jedino tablicu množenja”, kaže Atif i nastavlja: “Nakon toga, u Gacku sam upisao građansku školu i zbog lošeg predznanja jedva sam čekao kraj godine. Upisao sam medresu u Mostaru, ali je onda počeo Drugi svjetski rat i ja sam se vratio svojima u selo. Bio sam mlad, povisok, ali malokrvan i neuhranjen, bolešljiv. Tokom rata prelež’o sam i tifus. Nisam bio dovoljno star za vojske, što me spasilo od mogućih mobilizacija, od ustaša, domobrana, partizana.”

Bošnjaci istočne Hercegovine, kao i oni u istočnoj Bosni i Sandžaku, te ratne 1941. godine bili su potpuno nezaštićeni. Komšije Srbi i njihovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore jedva su dočekali da se obračunaju s “Turcima”. Tada nije bilo važno u kojoj vojsci su bili ti Srbi, u partizanima ili četnicima, njima je važna bila osveta “Turcima”. Prof. dr. Smail Čekić tvrdi da je u periodu od juna 1941. do kraja januara 1942. godine u istočnoj Hercegovini počinjen genocid nad Bošnjacima i da ih je pobijeno više desetina hiljada. Taj genocid preživio je Atif Delalić.

“I sad se sjećam suza moje majke kad je saznala da su joj pobili sve njene u Bileći. Bilo je to u augustu 1941. godine, kada su četnici nakon iživljavanja i monstruoznih zločina i mučenja bacili nekoliko stotina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca u jamu Čavkarica i pobili ih. Bliska rodica moje majke Hadžera Ćatović-Bijedić jedina je preživjela ovo stratište tako što je 72 dana provela u toj prirodnoj jami, među leševima, na dubini od stotinjak metara. No ništa se o ovoj jami nije smjelo govoriti iza Drugog svjetskog rata. Komunistima to nije odgovaralo zato što su mnogi zločinci bili iz njihovih redova. Navest ću vam primjer svireposti koja je tih mjeseci provođena nad Bošnjacima istočne Hercegovine. Mom daidžiću koji je bio izuzetno pametan, a što su znale komšije, izvadili su zašiljenim drvetom oči i pustili ga da se tako u tim bolovima tetura po hercegovačkom kršu i udara s kamena na kamen. A oni su za to vrijeme sjedili ispred njegove kuće i sve to gledali i smijali se”, drhtavim glasom govori svoja sjećanja Atif.

Ubrzo je došao red i na Bošnjake Gacka i okoline: “Jedva smo živu glavu izvukli. Ni sam ne znam kako smo uspjeli pobjeći. Smjestili smo se u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je otac dobio imamsku službu. Ja sam tu u Hrasnici u tih nekoliko ratnih godina puno izgubio, nisam se školovao, sve do 1944. godine, kada po nagovoru i insistiranju oca upisujem zanat. Zanat će mi kasnije, kada budem uhapšen kao mladomusliman, puno pomoći da preživim zatvorske dane. Radio sam u radionici i nisam bio izložen torturi kao ‘Mladi muslimani’ koji su bili studenti. Zbog toga sam blagosiljao oca stalno što me je dao na zanat.”

Upravo je preko oca Uzeira Atif doživio i prvi zvanični obračun komunista s njegovom porodicom odmah po dolasku na vlast. “Kada su došli na vlast komunisti, a među njima i mnogi četnički fašisti koji su preobukli uniforme, počeli su se obračunavati s Bošnjacima. Na Ilidži je bila situacija takva da su Srbi koji su bili kmetovi kod Bošnjaka dobili zemlju na korištenje, a onda im je ona i dodijeljena. Oni su bili jako pokvareni i s dolaskom komunista na vlast vidjeli su mogućnost obračuna s komšijama Bošnjacima. Prokazivali su uglavnom lažima svoje komšije Bošnjake UDBA-i. Onda su ih oni hapsili i zatvarali, isljeđivali i ubijali bez suđenja. I moj otac je bio uhapšen. Ja bih svaki dan svraćao do mjesta gdje su bili zatvoreni i ponio bih ocu nešto da pojede. Jednog dana, nakon što sam ostavio na kapiji hranu i pošao, čuo sam kako me otac doziva. Bio je na spratu jedne barake. Rukama je pokušao da se sporazumije sa mnom, odnosno da sazna ima li u blizini milicije.

Nakon što sam mu pokazao rukama da nema, bacio je nešto prema meni. Uzeo sam svežanj, otvorio, a unutra je bio hljeb. Shvatio sam da je u pitanju poruka. Kad sam se odmakao, otvorio sam i između dvije kriške hljeba našao napisanu poruku na papiru. U poruci je stajalo: ‘Osuđen sam na smrt. Ubiće me’ i ime popa kome je trebalo mati da se obrati da mu pomogne. Riječ je o popu s kojim je otac sarađivao kao imam. Mati je to uradila i pop je rekao: ‘Ne brini, neće ga ubiti.’ U isto je vrijeme UDBA poslala dopis u naše mjesto kod Gacka i tražili su da se mještani Srbi izjasne kakav je bio moj otac. A otac je tim komšijama pomogao 1941. godine i spasio ih likvidacije od strane ustaša. Naime, otac je doznao da će ustaše pobiti te Srbe i krišom je navečer obavijestio komšiju šta se sprema te da on obavijesti druge i da bježe. I tako je i bilo, pobjegli su i spasili se. Međutim, pet godina kasnije oni žele odgovoriti UDBA-i na Ilidži riječima ‘odžu treba ubiti’. Ali ustaje jedan među njima i kaže: Zar se ne sjećate da nas je ‘odža spasio’, prekori ih i ode istinita depeša o ocu. Tako da otac preživljava, puštaju ga na slobodu, ali nikad ga ne ostavljaju na miru. Do smrti su ga svako malo hapsili, isljeđivali, zatvarali pa puštali, posebno nakon što su mene uhapsili 1949. godine.”

Moj je otac te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže. Otac je svjedočio tim noćnim odvođenjima zatvorenika, a svi mi rafalima. Jednu noć su to bili jaki mitraljeski rafali. Ujutru kad sam pošao u školu, čuo sam priču kako su se četnici ubacili i pofatali neke Bošnjake i pobili ih. To je bila izmišljena priča od UDBA-e.”

Atif Delalić priključuje se pokretu “Mladi muslimani” 1947. godine. “Mladi muslimani’ su tada imali ugled u našem narodu. Stekli su ga tokom rata jer su pomagali naš narod, izbjeglice posebno kroz humanitarnu pomoć, ali i kroz mektebe i obrazovanje djece, a pritom nisu bili tokom rata s fašistima, a nisu ni s komunistima poslije rata. Ja sam bio kivan na fašiste i na komuniste sve kroz sudbinu svoje porodice. I tako sam se priključio tom progresivnom pokretu mladih ljudi. Uglavnom, sva naša ideologija tada je bila ostati u islamu i čvrsto se uzdati u Allaha, te širiti među omladinom islamske stavove i principe, ne dozvoliti asimilaciju i napuštanje vjere. Nikakvih drugih ambicija nije bilo. No to je bilo dovoljno komunistima da se obračunaju s nama 1949. godine. Ja sam po završetku zanata zaposlio se u Vojno-remontnom zavodu. Stanovao sam u Starom Gradu s jednim Zijom iz Krajine, koji je također bio mladomusliman. Kad je počelo hapšenje 1949. godine, mi smo shvatili da će uhapsiti i nas i htjeli smo bježati. Ja sam dobro znao kako se oni obračunavaju s muslimanima još od sudbine ilidžanskih Bošnjaka 1946. godine. Međutim, nismo uspjeli, jedan dan vratio sam se s posla u stan, u jednoj čikmi sam stanovao, kad ide auto prema kući, tada je to samo mogla biti UDBA. Izlaze dvojica u dugim kožnim kaputima i hapse me. Poslije 12 dana provedenih u UDBA-i i velike iscrpljenosti jer mi nisu davali da jedem, prebačen sam u vojni zatvor zato što sam radio u Vojno-remontnom zavodu pa je odlučeno da mi sudi vojni sud. Dobro sam prošao u vojnom zatvoru što se tiče isljeđivanja, maltretiranja i zatvorskih uslova, puno bolje od kolega kojima je suđeno na civilnim sudovima, ali sam zato dobio više godina zatvora.

Osuđen sam na 12 godina za navodno kršenje poretka, naoružavanje, krađu oružja iz Vojno-remontnog zavoda, i to nekakvih mina koje su teške 18 kg i glomazne i koje je nemoguće iznijeti skrivene u čarapama, pantalonama, jakni. A pritom smo, što je i normalno, bili svaki dan pregledani i prilikom ulaska na posao i prilikom izlaska s posla. Prebačen sam u Zenicu s još 20-ak zatvorenika. Čim smo ušli u krug, postrojili su nas i tražili da istupe ‘Mladi muslimani’. Istupili smo. Onda su tražili da istupe od nas oni koji su bili pripadnici milicije. Izašli su Adem Gerin, Ćamil Hodžić i jedan Topić. Prema njima su imali poseban tretman, posebno prema Ademu jer je bio komandir stanice u Starom Gradu u Sarajevu. Kao što sam rekao već, život mi je spasio zanat. Radio sam u radionici i prošao dobro u odnosu na druge mladomuslimane. Inače su prema nama mladomuslimanima imali poseban tretman. Najgore smo prošli, ali sam ja, eto, imao sreće. Kad je Tito počeo da hoda po muslimanskim zemljama, oni su se počeli interesirati za položaj muslimana i onda je Tito skontao da je bolje da nas puste i počeo je taj proces puštanja, ali su napravili komisije koje su nas saslušavale. Tako da sam ja pušten nakon 10 odležanih godina. Deset godina života sam dao bez razloga, kao i svi drugi.”

Nakon izlaska iz zatvora, kao i većina istaknutih mladomuslimana, i Delalić je nastavio školovanje. Bilo je puno poteškoća da upiše Ekonomski fakultet, ali je na kraju uspio. Završio je prvi stepen, odnosno Višu ekonomsku, a onda su ga pozvali u vojsku. Nakon dosta poteškoća u vojsci u Kninu, gdje su uglavnom slali one koje su smatrali problematičnim, što je Delalić za njih bio kao mladomusliman, vratio se u Sarajevo. Oženio se, zaposlio i radio jedno vrijeme kao čuvarkuća, zatim kao zanatlija, a onda i kao ekonomista, u penziju je otišao radeći u ekonomskoj struci na Medicinskom fakultetu.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je na službi u Civilnoj zaštiti na Dobrinji, a dvije godine, 1995. i 1996, bio je predsjednik Općine Novo Sarajevo. U toku te dvije godine ta funkcija je promijenjena u načelnik. Danas Atif živi na Dobrinji, penzionerski, dosta dobrog zdravlja za godine koje ima. I dalje je u kontaktu s još tih nekoliko živih mladomuslimana iz tih prvih generacija, s prof. dr. Omerom Nakičevićem, Ćamilom Hodžićem i Ejubom Hadžićem.


__________________

IZVOR: Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu STAV

PIŠE: Anes Džunuzović