Aktuelno

Reisul-ulema klanjao dženazu u odsustvu…

Reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović danas je nakon džuma namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu klanjao dženazu u odsustvu predsjedniku Islamske Rep... Read more

24-05-2024 Hits:399 Vijesti iz BiH Sanadin

Monografija Mladi Muslimani - I tom pred…

Monografija Mladi Muslimani - I tom promovirana je u četvrtak na 35. Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga u Skenderiji. Autor Monografije je historičar Armin Džunuzović, a recenzenti publikacij... Read more

23-04-2024 Hits:737 Vijesti iz BiH Sanadin

MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI

Dana 18.04.2024. je izašla iz štampe "MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI". Tim povodom, održat će se promocija na sajmu knjiga u Skenderiji istog dana u 15:15 sati. Pozivamo ... Read more

18-04-2024 Hits:554 Aktuelno Administrator

Protestna šetnja na Dan Kudsa: Stop ubi…

U petak 5. parila 2024. godine na Dan Kudsa Udruženje Novi mozaik organizuje protestnu šetnju pod nazivom Stop ubijanju djece.Okupljanje je u 13: 30 ispred Begove džamije... Read more

03-04-2024 Hits:738 Vijesti iz BiH Sanadin

Nakba 1948 – uvod u stradanje palestin…

Skoro svaki narod u svjetskoj historiji ima svoj “Dan D” ili teške periode koji oblikuju njegov identitet i budućnost. Za Palestince to je bila Nakba – nacionalna katastrofa – kad je na pale... Read more

30-03-2024 Hits:889 Iz drugog ćoška Sanadin

Udruženje

U Novom Travniku predstavljena Monografi…

U Novom Travniku danas je u četvrtak 20. juna 2024. godine predstavljena Monografija Mladi Muslimani - I tom, autora Armina Džunuzovića. Program je realizovan u okviru manifestacije "Dani Ajvatovi... Read more

21-06-2024 Hits:22 Sanadin Ostale aktivnosti

Na Ahiret preselio Izet Riđanović

Pripadnik oragnizacije Mladi muslimani prof. Izet Riđanović preselio je na Ahiret u utorak 4. juna 2024. godine u 96 godini života. Dženaza će biti u petak poslije ikindije u Begovoj džamiji. I... Read more

05-06-2024 Hits:162 Sanadin Sječanje

Na Ahiret preselio Sinan Ramadanović

Sinan Ramadanović, član organizcije Mladi muslimani iz Mostara, preselio je na Ahiret u ponedjeljak 27. maja u 92 godini života. Svoje zadnje mjesece života prevo je u Centru za stare osobe u Podv... Read more

29-05-2024 Hits:295 Sanadin Sječanje

Nadamo se da će Džemaludin Latić brzo…

Nažalost niz javnog omalovažavanja historijskih dostignuća Bošnjaka sa kraja 20. stoljeća i dalje se u bosanskohercegovačkoj javnosti nastavlja. Udruženje Mladi muslimani smatra žalosnim i po... Read more

22-05-2024 Hits:269 Sanadin Zvanični stavovi

Delegacija Udruženja Mladi muslimani po…

U ponedjeljak 13. maja 2024. godine delegacija Udruženja Mladi muslimani predvođena predsjednikom Edhemom Bakšićem posjetila je Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije. Na s... Read more

16-05-2024 Hits:533 Sanadin Ostale aktivnosti

Novo izdanje MM: "Čovjek snuje, Bog određuje" autor Ejub Hadžić

Udruženje Mladi muslimani u sklopu svoje izdavače djelatnosti objavilo je novu knjigu pod naslovom "Čovjek snuje, Bog određuje - sjećanje Mladog musliman" autora Ejuba Hadžića.

Na 268 stranica autor je opisao svoj životni put, školovanje, rad u Africi za UN, djelovanje kroz Mlade muslimane, hapšenje, zatvor, privođenje u okviru Sarajevskog procesa te je opisao svoju veliku ljubav prema supruzi rahmetli Muniri čija je smrt bila povod za nastanak ove autobiografije.



Cijena knjige je 15 KM, a možete je naručiti na email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Hadžić je rođen u Kaknju 1925. godine, a živi na realaciji Pariz - Sarajevo. 

Kratka autobiografija Ejuba Hadžića

Ova autobiografija je napisana povodom poziva univerziteta "Nedžmetin Erbakan" iz Konje Ejubu Hadžiću na tribinu "Alija Izetbegović i Mladi muslimani". Prenosi se da je poznati matematičar Blaise Paskal napisao u pismu "Napisao bih kraće pismo, ali nisam imao vremena". Ovaj kratki tekst upravo potvrđuje kako je moguće kratko i sažeto opisati jedan bogati životni vijek i historijsko razdoblje od 50 godina.

Rođen sam 1925. godine u selu Gora kod Kaknja, 40 km od Sarajeva. Roditelji Ibrahim i Nura odgojili su nas 9 djece, tri sina i šest kćerki. Otac je radio na željeznici kao čuvar pruge, a majka je bila domaćica. Uglavnom smo živjeli obrađujući svoju zemlju. Roditelji su uložili maksimalan trud da nas djecu školuju. Da bih završio osnovnu školu 1932./1936. morao sam svaki dan pješačiti po 10 km do škole u drugo selo. Uporedo sam pohađao i mekteb i stekao osnovna znanja o islamu, uz ono što su me naučili roditelji, da ih Allah, dž.š nagradi za to – amin.

Sljedećih osam razreda škole 1936./1944.  pohađao sam u Sarajevu, bila je to Šerijatska gimnazija sa internatom u kome sam stanovao za to vrijeme. Upravo taj period školovanja u Sarajevu bio je odlučujući u mom životnom usmjerenju. Tada sam upozno nekoliko mladića, đaka, srednješkolaca kao što sam bio i ja. Među njima je bio i rahmetli Alija Izetbegović. To su bila druženja i razgovori o islamu i problemima muslimana kod nas i u svijetu. Sjećam se da sam tada pročitao jednu, po obimu malu knjigu, ali po sadržaju vrlo poticajnu , koja je govorila o temi ''Zašto su muslimani zaostali dok su drugi napredovali''. Ta naša druženja su imala za cilj sticanje prave slike o islamu, da kroz naša druženja, diskusije, izobrazbu, učvrstimo sebe u islamu – za naše dobro i za korist naše zajednice.

U tom periodu mog školovanja u Sarajevu dogodio se i Drugi svjetski rat., koji je donio velike nevolje mom narodu. Masa Bošnjaka izjeglica – muhadžira – iz istočne Bosne slilo se u Sarajevo i njegovu okolicu, pa i u moje selo i područje Kaknja, Visokog, Zenice. Tada smo mi, i mladići i djevojke iz Udruženja ''Mladi muslimani'' uključili se u dobrovoljni humanitarni rad na zbrinjavanju muhadžira. Mi smo bili opredjeljeni kao antifašisti i antikomunisti. Izbjegavali smo učešće u bilo kojoj vojsci. Ja nisam bio vojnik niti jedne vojske, niti fašističke niti komunističke.

Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine odlazim na studije u Zagreb. Odlučio sam studirati poljoprivredu - iz ideala da kao inžinjer pomognem i poboljšam život ljudi na selu, jer sam bio svjedok njihovog teškog života i rada. Nas Bošnjaka studenata u Zagrebu te 1945. godine bilo je preko 100, na raznim fakultetima. Živeći i studirajući u sredini koja se u mnogome razlikovala od one gdje smo rođeni željeli smo kroz naše druženje da očuvamo i održimo naš islamski i bošnjački identitet, ali i da steknemo naučna saznanja koja nam je pružio Univerzitet u Zagrebu. Primjerice željeli smo da imamo ishranu bez svinjskog mesa i alkohola u studenstskim domovima. Da napomenem da tada, 1945. godine u Sarajevu nisu postojali fakulteti za mnoge naučne discipline.

Komunisitčki režim toga doba nije gledao blagonaklono na bilo kakvo ispoljavanje vjere, praktikovanje vjere, pisanje o vjerskim temama. Tada nije bilo časopisa koji su obrađivali islamske ili bošnjačke teme, a mi smo kao pripadnici pokreta ''Mladi muslimani'' imali potrebu da se obrazujemo i održimo kao muslimani i kao Bošnjaci. Zbog toga smo počeli tajno izdavati naš časopis ''El-mudžahid'', u kome su tretirane teme odgojnog islamskog karaktera. Ja sam, sjećam se, pisao o temi: ''Zašto muslimani ne piju alkohol, zašto je on zabranjen u islamu''. Pokušao sam to objasniti sa islamske strane, koliko sam tada znao, citirajući neke ajete iz Kur'ana, ali sam u tom članku nastojao podvući štetnost alkohola po zdravlje, po porodicu i društvo. Komunistički režim je ocjenio da ovakvo druženje omladine, naročito studenata, može biti opasno po režim pa su počeli da nas hapse. U maju 1949.godine uhapšeno je oko 30 nas studenata u Zagrebu pripadnika Udruženja ''Mladi muslimani''

Uhapšen sam u Zagrebu 25. maja 1949. godine. Tada sam bio student 4 godine na Poljoprivrednom fakultetu. Imao sam 23 godine. Suđen sam u Sarajevu u prvoj grupi od 14 članova Udruženja ''Mladi muslimani''. Suđenje je trajalo od 1. do 12. augusta 1949. godine. Od nas 14, četverica su osuđeni na smrt i pogubljeni, bili su to: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović, Allah rahmet alejhim. Drugi su osuđeni na kazne od 5 do 20 godina robije. Ja sam ''dobio'' 7 godina robije i to, zapamtite dobro, samo zato što sam napisao već pominjani tekst: ''Zašto je alkohol u islamu zabranjen''. Odrobijao sam svih 7 godina radeći kao zatvorenik u rudnicima uglja u Kaknju i Zenici, radeći najteže fizičke poslove na izgradnji Titove vile u Stojčevcu kod Sarajevu. Danas imam kuću u blizini te vile.

Iz tog perida bih vam mogao pričati puno, ali izdvojiću neke događaje. Nakon dva mjeseca mučenja i ispitivanja u istražnom zatvoru u Sarajevu i prisiljavanja da priznam da smo mi ''Mladi muslimani'' bili teroristi i da smo nasilno htjeli srušiti komunističku vlast, jednu večer me je pozvao na razgovor jedan sasvim ljubazan čovjek, za razliku od predhodnih koji su me ispitivali uz mučenje. Počeo je sasvim neobičnu priču koju ću pokušati prenijeti ukratko. Rekao mi je otprilike ovako: ''Eto, ti si mlad, imaš tek 23 godine, na kraju si svog studija, za dva-tri mjeseca mogao bi postati inžinjer, mogao bi se zaposliti, oženiti i imati lijep i sretan život. A ti si u zatvoru, bićeš osuđen na nekoliko godina robije. Meni te je iskreno žao. Ali zapamti da mi iz UDBA-e (tajna komunistička policija u Jugoslaviji) određujemo koliko će ko godina robije dobiti, sudovi su samo formalnost. Evo, mi tebi nudimo sljedeće: Osudićemo te na nekoliko godina, ali ćemo te pomilovati i osloboditi nakon godinu dana, ali pod jednim uslovom, a to je da ti pristaneš na saradnju sa nama, odnosno, da samo slušaš i preneseš nama, ako neko govori ili priprema nešto protiv države i režima. Za tu tvoju djelatnost znaće samo jedan čovjek iz naše službe i niko više.''

Kada mi je to rekao, meni kao da je neko šapnuo odgovor:, rekao sam mu: ''JA tu vašu ponudu ne mogu da prihvatim. JA se ne osjećam krivim ni za ono što me optužujete, a vi me osudite koliko hoćete, u vas je vlast, ali to što mi predlažete ne mogu prihvatiti''. Tek kasnije kroz život postao sam svjestan važnosti i težine ovakve odluke i duboko sam zahvalan Allahu dž.š. na milosti da sam tako postupio.

Još jedan događaj. Noć u zatvoru u Sarajevu nakon izricanja smrtne presude pomenutoj četverici naše braće iz Udruženja ''Mladi muslimani'' bila je tiha, za razliku od predhodnih noći kad su se čuli krici zatvorenika od mučenja policijskih istražitelja. Osjećao sam je jako loše. Nisam mislio o sebi i svojoj kazni od 7 godina, već o braći koja su osuđena na smrt, pitao sam se kako se osjećaju, jesu li sami u ćeliji. I najednom, u toj zatvorskoj noći i tišini, začulo se divno, smireno učenje Kur'ana. Slušao sam, svaka izgovorena riječ iz Kur'ana me umivala, bio sam siguran da uči neko od braće koja su osuđena na smrt. Ubrzo su se čuli koraci stražara u hodniku, njegova galama i zabrana da se uči Kur'an. Ponovo je zavladala tišina i tama.

Komunistički režim je bio vrlo strog za političke zatvorenike. Prema nama 'Mladim muslimanima'' su imali posebno težak tretman. Primjera radi: Slali su nas na rad u rudnike uglja na dubinu i do 500 metara pod zemljom u rudnicima u Kaknju i Zenici. Norme koje smo morali iskopati bile su visoke, a mi smo bili iscrpljeni slabom ishranom. Oni koji ne bi ispunili dnevnu normu ili koji bi se protivili bili su kažnjavani na razne načine, zabranom da šalju pisma porodici, zabranjivana im je posjeta porodice, a u teže kazne spadala je izolacija u samice. Osuđenik bi bio u samici – sâm po mjesec ili dva, a neki i duže. Najduži rok samovanja od 2 godine izdržao je Salih Behmen. U njegovom slučaju bilo je zabranjeno i zatvorskim čuvarima da razgovaraju sa njim. Zatvorski režim je sve činio da nas ''slomi'', pa aki i izdržimo višegodišnje zatvorske kazne kad izađemo trebali smo biti ''niko i ništa''. A mi smo družeći se i pomažući koliko smo mogli uspjeli da ostanemo ''uspravni''. Vjera u Allaha i nada u njegovu pomoć ulijevali su nam snagu i mudrost da to izdržimo. Mi, pripadnici organizacije ''Mladi muslimani'' i neki drugi zatvorenici, osuđeni za druge delikte, ugledajući se na nas – klanjali smo dnevne namaze, nekad normalno, a često sjedeći, ili čak u ležećoj poziciji, što bi rekli išaretom – u mislima – sve prema okolnostima u kojima smo bili. Postili smo i ramazan, iako nekad samo uz komad hljeba, jer su zatvorske vlasti često, baš u ramazanu, kuhali hranu sa svinjskim mesom, a mi to nismo htjeli konzumirati.

Kada su me zatvorili imao sam 23 godine, a kad sam izašao sa robije imao sam 30 godine. Pauza u mom studiranju Poljoprivrednog fakulteta trajala je 7 godina, pa su moji prvi koraci u novom životu bili odlazak u Zagreb i nastavak studija, koje sam završio godinu kasnije u junu 1957. godine. Zaposlio sam se, oženio, dobio dva sina, elhamdulillah.

Rad u struci bio je sljedeći:

-          Kao poljoprivredni inžinjer radio sam najprije u Prnjavoru na poljoprivrednoj farmi od 1958. do 1961.

-          NA primjeni nauke u praksi radio sam u Poljoprivrednoj stanici u Bihaću od 1961.do 1967. godine.

-          Radio sam u Kraljevini Maroko od 1967. do 1972. godine kao Ekspert za primjenu nauke u praksi na području cijelog Maroka. Odlučujuća dva faktora što sam ja kao bivši politički zatvorenik - ''Mladi musliman'' - mogao dobiti dozvolu vlasti u Jugoslaviji da idem raditi u inostranstvo, bila su moji uspjesi u struci i poznavanje stranih jezika: engleskog, francuskog i arapskog. Titovoj Jugoslaviji je bilo stalo, radi ugleda među državama NESVRSTANIH, da pošalju vrhunske stručnjake kao tehničku pomoć.

-          Nakon pet godina rada u Maroku i dobrih rezultata primljen sam za rad u Ujedinjene Nacije kao Ekspert FAO, za realiziranje projekta u Alžiru, u području Oran. Tamo sam radio od 1972. do 1977. godine. Ovaj projekt je imao za cilj proizvesti pšenicu i stočnu hranu na parcelama bivših vinograda, gdje se za vrijeme francuske kolonijalizacije proizvodilo vino. Oslobođeni Alžir je imao veću potrebu za hranom nego za vinom i mi smo taj zadatak uspješno proveli, oživjeli smo proizvodnju pšenice i stočne hrane.

-          Nakon ovakvih rezultata u Alžiru dobio sam posao Eksperta FAO u Libiji, područje Sebha u Sahari i tu sam radio od 1977. do 1983. godine. Moj zadatak u Libiji bio je organizovati naučni institut i proizvodnju pšenice i stočne hrane na do tada neplodnom pijesku u Sahari, gdje kiša ne pada nekada i pet godina, ali gdje Libijaa raspolaže rezervama vode u zemlji, pa na bazi navodnjavanja organizirati proizvodnju hrane. U Libiji sam se susretao sa Alijom Izetbegovićem, koji je također bio angažiran poslovno u Libiji.

-          I taj projekt sam uspješno završio pa su me Ujedinjene Nacije poslale u Mozambik, gdje je nakon više godina ratova vladala glad i gdje je trebalo uspostaviti proizvodnju pšenice i stočne hrane. To je bio decembar 1982. godine, i Ujedinjene Nacije me imenuju za direktora projekta za pet godina, dakle od 1982. pa nadalje. Ali ''Čovjek snuje – Allah određuje'', to se nije desilo.

Naime, 'Mladi muslimani'' nisu bili slobodni i ravnopravni građani ni nakon izdržane kazne i izlaska iz zatvora. Bili su stalno špijunirani od strane komunističke tajne policije pa se tako desio i poznati montirani sudski proces 1983. godine grupi ''Mladih muslimana'' na čelu sa Alijom Izetbegovićem, kada su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, a da nisu počinili nikakav ispad ili djelovanje protiv režima i države. Uz ovaj slučaj bilo je obuhvaćeno više stotina osoba u Bosni, koji su ispitivani u policiji, njihove kuće pretresane, oduzimane stvari i predmetiu cilju istrage, kao što su pisma, knjige, fotografije i sl. Ta proganjanja 1983. godine nisu zaobišla ni mene i moju porodicu. U februaru 1983.godine došao samu Bosnu iz Libije na odmor prije odlaska na novu dužnost u Mozambiku. Međutim, uhapšen sam 21.aprila 1983.godine i moje zatvaranje i ispitivanje trajalo je 4 dana. Moja kuća je pretrešena i oduzete su stvari, poput pisama od sinova, knjige, fotografije, kasete, pune dvije vreće. Cilj im je bio pronaći bilo kakav dokaz da i mene osude u grupi sa Alijom Izetbegovićem. Iako su me postili na ''slobodu'' nakon 4 dana,oduzeli su mi putne isprave, kao i mojoj ženi Muniri,i time nas doveli u vrlo tešku situaciju. Ostao sam bez posla koji sam trebao raditi u Mozambiku. Moja supruga i ja smo se prijavili na Biro za zapošljavanje i nikada nismo dobili posao. Nismo mogli putovati ni do naših sinova koji su studiraliv u Evropi. Taj period obespravljenosti, bez pasoša i posla trajao je pune 4 godine. Na koncu tek u junu 1987. godine vraćeni su nam pasoši, a mi smo stekli pravo da idemo u starosnu penziju, pa tu penziju koristimo do danas, elhamdulillah.

I na kraju da kažemi ovo. Prvo naše putovanje, moje i moje supruge, nakon vraćanja pasoša bio je odlazak na hadždž 1987 godine, na čemu sam neizmjerno zahvalan Allahu, dž.š., na pomoćii milosti, elhamdulillah.

Ejub Hadžić

Sarajevo, 18.10.2014.

Podkategorije