Eho
Jednoga lijepog sunčanog dana, u jednoj lijepoj zemlji na brdovitom Balkanu, u stara dobra vremena, stariji čovjek i njegov najmlađi sin hodali su srećni jednim malim uskim šumskim puteljkom. Iznenada, pričajućci, negledajući ispred sebe, dječak se okrenuo da nešto vidi, naglo zape od jedan stari panj, udari se, posrnu i pade. Udarac je bio silovit, u momentu osjeti jaku bol u desnoj nozi, suze mu naglo navriješe na oči, a on iz sveg glasa nezaustavljivo kriknu: "Ajjoooj".
E moj ummete, za novčanik uzmem te!
Osvrt i komentar na koncert duhovne muzike islama "Moj ummete" održan na stadionu Koševo, 28.07.2007.
Koncert duhovne muzike islama Moj ummete je završen. Umjesto produhovljnih reakcija novine su zatrpane kritikama kojima se želi staviti do znanja da je to bio promašaj. Jedni nastupaju sa pozicija kadije, drugi sa pozicija onih koji se brinu za kulturu i duhovnost BiH i njenih građana, treći sa pozicija posmatrača. I svi su u pravu. Kao Nasrudin-hodžini klijenti.
Amanet
Te godine ramazan naiđe u zimu, i svojim toplim zagrljajima utopli svaki dom, džamiju, svaki budžak, pa i onaj najtamniji, a ponajviše uniđe u srca i duše vjernika, i onih što bi namaz zaboravili drugim mjesecima, a posebno ga prigrliše vjerničke duše. Svak bi se trudio, što bi više umio, da makar tih mjesec dana k'o rahat isposti, koju lošu od sebe otkloni, da svoje lice umije tom nevidljivom, ali nurli vodom selameta u ramazanu. To bi ulazilo u svačije srce, vidjelo bi se to na insanima, pa bi narod znao kazati „Eno ga doš'o tobe“. I zaista, koliko god bi zima svoje hladne prekrivače znala bacati po kasabama i mahalama, tu njenu hladnoću, njene ledene džade, ramazan bi sve otoplio, zato bi i džamije bile punije safovima, djece i starih i mladih. Hvala Bogu da je tako, pa Bosna uvijek dočeka svoga gosta najljepše što može, blago i drago.