KOMUNISTIMA SU “MLADI MUSLIMANI” BILI NEPRIJATELJ BROJ JEDAN (III DIO)

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (III dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Odnos kakav su gradili “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata s građanima otvarao je vrata povjerenja. Postali su voljeni kod Bošnjaka zbog svoje plemenitosti, islamskog odgoja i morala, čestitosti, karaktera i spremnosti na žrtvu zarad drugog. Sve više ljudi, posebno mladih intelektualaca, studenata, pa i đaka, pristupalo je pokretu. Tekstovi koje su pisali u El-Hidaji dodatno su gajili povjerenje i bili motivirajući faktor Bošnjacima za uključivanje u mladomuslimanski pokret, ali i za borbu da dostojanstveno prebrode teška ratna vremena.

ČOVJEKA TREBAMO

Esad Karađozović u El-Hidaji ratne 1944. godine “traži čovjeka”: “Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja oblika života. Danas, na našu nesreću, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bieda, očaj, rušenje, plač, jecanje, bezkarakternost i smrt! (...) Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom u Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu mru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune bezkrajnih kolona jadnika siromaha, bezkrajnih gomila biednika koji traže koru suhoga hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, dršćuću, mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i biedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju. Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe!... Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino može Islam dati! I kada jednom budemo Muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovako jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i biedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, bezkarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bieda i ostale negativne karakteristike postali su sastavni dielovi našega života!... Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz Islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svog zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjestni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život biednicima... Mi smo sviestni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, biede i očaja leže u padu naših unutarnjih, obćih vriednosti! (...) I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave Muslimane...” Zbog velikog interesa za “Mlade muslimane”, otvarao se prostor za širenje pokreta i otvaranje podružnica u svim većim gradovima i centrima u BiH, ali i šire poput Dubrovnika. 

FORMIRANJE ŽENSKOG OGRANKA POKRETA

Formiran je i ženski ogranak “Mladih muslimana”. Skupština je održana 5. septembra 1943. godine u prostorijama Ujedinjene medrese na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo više desetina učenica srednjih škola – medrese i gimnazije. U ime Glavnog odbora, Skupštini ženskog ogranka prisustvovali su Edhem Šahović, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Dr. Šaćirbegović u svom uvodu za knjigu Mlade muslimanke – svjedočenja i sjećanja prisjeća se toka Skupštine: “Meni je kao sekretaru Glavnog odbora bila dužnost da otvorim skupštinu, uputim na rad skupštine, pozovem da se izabere rukovodstvo skupštine; tada sam za predsjedavajuću predložio Munibu Korkut, što je i prihvaćeno. Ona je za zapisničara predložila Emiru Filipović, što je i usvojeno, a onda je zamolila Bedriju Gošić, da u ovoj prigodi prouči ašere. Nakon toga, riječ je uzeo Alija Izetbegović i govorio o samom pokretu ‘Mladi muslimani’, te istakao važnost i potrebu da i žene budu njegov dio... Nakon diskusija, Aziza Alajbegović je izabrana za predsjednicu, a Ismeta Dalagija za potpredsjednicu... Emira Filipović izabrana je za sekretara, Nidžar Tanović za blagajnika, Amira Mulić za knjižničara, a u odbor su još ušle: Muniba Korkut, Nađa Mašović i Nusreta Šurković. Za zamjenice u Odboru izabrane su Hatidža Fetahagić, Neziha i Emina Kasumagić i Safija Solak. U Nadzorni odbor izabrane su: Halima Berberović, Bisera Korkut i Asifa Kučuk, a za zamjenice Aiša Alibegović i Nađa Sikirić. Među izabranim bilo je pet budućih ljekarki, a skoro sve su završile fakultete.” Postojanje ženskog ogranka “Mladih muslimana” posebnost je i vrijednost koja je, od svih islamskih pokreta u svijetu u tom vremenu, vezana isključivo za ovaj pokret nastao u malom muslimanskom narodu kakav su Bošnjaci. Ženski je ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio aktivan kroz humanitarni rad i kroz brigu o očuvanju identiteta, naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svog naroda. Zbog aktivizma u pokretu, veliki broj mladomuslimanki bio je uhapšen 1949. godine u velikom obračunu komunista s “Mladim muslimanima”. Osuđene su na zatvorske kazne od sedam do 27 mjeseci. A Aziza Alajbegović, od decembra 1944. godine Šaćirbegović nakon udaje za Nedžiba, prva predsjednica ženskog ogranka, uhapšena je s mužem 12. februara 1946. Osuđena je 15. juna 1946. godine na zatvorsku kaznu od godine dana, s prinudnim radom. U tom procesu osuđeni su i Nedžib Šaćirbegović i Alija Izetbegović. Nešto kasnije, 1946. godine osniva se mladomuslimanski pokret i u Novom Pazaru u Sandžaku. Osnivači pokreta “Mladi muslimani” u Novom Pazaru bili su Sulejman Kačar, Ahmo Kolašinac, Ibro Draževičanin, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac, Smajo Kavazović, Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac i Ćamil Filibarić.

BRUTALNI OBRAČUN KOMUNISTA S MLADOMUSLIMANIMA

Komunistička vlast je od dolaska na vlast u Jugoslaviji, pa i u BiH, 1945. godine, pa sve do sloma komunizma 1990. godine, vodila stalnu borbu i obračune s neistomišljenicima, s idejnim, stvarnim, ali i izmišljenim neprijateljima. Zbog činjenice da su se “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata kroz svoje tekstove i stavove deklarirali kao antikomunisti, te zbog masovnosti pokreta i intelektualnog kvaliteta članstva, našli su se na udaru komunista već u prvim danima “oslobođenja”, a što se produžilo masovno i oštro sve do 1949, a u nešto slabijem kapacitetu, uz iznimku velikog politički montiranog “Sarajevskog procesa”, sve do sloma komunizma 1990. Komunisti su prepoznali u “Mladim muslimanima” i jednom broju bošnjačke uleme snagu koja će im se oduprijeti u ciljevima koje su zacrtali pred sobom, a to su: Nerješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka. Iako je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine jasno rečeno da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, ipak se nakon okončanja rata nije pristupilo rješavanju nacionalnog pitanja Bošnjaka, makar i da budu imenovani kao Muslimani (s velikim M). Naprotiv, komunistički stavovi prema nacionalnom pitanju Bošnjaka ostali su isti kao i u Kraljevini Jugoslaviji. Bošnjaci mogu biti ili Srbi ili Hrvati. Rodoljub Čolaković, predsjednik prve bh. vlade, kaže: “U BiH, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele” (Oslobođenje, 9. aprila 1945, str. 2); Ukidanje humanitarnih, nacionalnih i kulturnih institucija. Ukinuto je kulturno društvo “Trezvenost” i humanitarno društvo “Merhamet”. Od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosvjeta” i hrvatskom “Napretku”. U svima je bio jak utjecaj komunističke vlasti. Ali, ni to komunističkoj vlasti nije bilo dovoljno, pa su 1949. raspustili ova društva, a umjesto njih, formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava; Obračun s vjerom u Boga i Islamskom zajednicom. Islamska zajednica je stavljena pod kontrolu vlasti. Reisa je birala praktično partija, a on je uz druge špijune unutar IZ vodio politiku koja je odgovarala komunističkoj vlasti. Zatvorene su sve medrese osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu. Ukinuti su mektebi, ženama je skinut zar i feredža. Nikada se IZ nije oglasila nakon hapšenja velikih alima poput Kasima ef. Dobrače ili svih drugih imama i službenika IZ koji su uhapšeni do 1950. godine. Naprotiv, pojedinci su i sami učestvovali u anatemisanju kolega i prijavljivanju vlastima, poput direktora medrese Sulejmana Kemure, kasnije reisa, koji je komunističkoj policiji prijavio učenika Omera Kovača zbog posjedovanja propagandnog materijala “Mladih muslimana”. Omera Kovača će tokom istrage ubiti; Sprečavanje Sandžaka da postane republika unutar Federativne Jugoslavije. Dana 20. oktobra 1943. godine u Pljevljima je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima. Na prvom zasjedanju ZAVNOS‑a izabrana su 62 vijećnika. Prvi predsjednik Predsjedništva ZAVNOS‑a bio je Sreten Vukosavljević, a njegov zamjenik muftija Murat ef. Šećeragić. Trećom odlukom s Drugog zasjedanja AVNOJ-a Sandžaku se dodjeljuje federalni status i ravnopravan status sa svim ostalim republikama i pokrajinama Jugoslavije. ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine na zasjedanju u Novom Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Srbije i Crne Gore. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici AVNOJ-a. Iako je Sandžak bio višenacionalan, zbog većinskog bošnjačkog stanovništva, srpski i crnogorski nacionalisti i hegemonisti u redovima komunista zaustavili su dodjeljivanje Sandžaku statusa republike unutar Jugoslavije. Na ovaj čin niko nije mogao reagirati od bošnjačke inteligencije jer su već na ovaj ili onaj način bili pod pritiskom i torturom komunističkog režima. Obračun komunista s “Mladim muslimanima” uz obračun sa sljedbenicima Informbiroa bio je najveći i najmasovniji po broju učesnika i broju žrtava. Zanimljivo da se o obračunu komunista s “Mladim muslimanima” nije puno znalo sve do pada komunizma, za razliku od obračuna s pripadnicima Informbiroa. Razlog je tome što je svako spominjanje “Mladih muslimana” značilo privođenje i torturu nad onim ko se osmjelio govoriti o njima. Do 1950. godine komunisti su uspjeli ili pobiti ili zatvoriti cjelokupnu bošnjačku inteligenciju koja je imala drukčiju viziju društva od komunističke vizije. Uglavnom su to bili “Mladi muslimani” (procjenjuje se da je oko 1.200 pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz istražnu i zatvorsku proceduru 1949. godine) i svjesna ulema, književnici itd. Slobodno se može reći da je 1950. godine u komunističkim zatvorima bila zatočena sva bošnjačka inteligencija, da se u zatvoru mogla formirati bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Interese Bošnjaka niko više nije mogao i znao prepoznati i ukazivati na njih. Bošnjaci komunisti ponašali su se potpuno podanički.

TRINAEST MLADOMUSLIMANSKIH ŠEHIDA

Odmah po ulasku u Sarajevo komunisti su uhapsili jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca 20. stoljeća Mustafu Busuladžića. Busuladžić je bio svojevrsni ideolog “Mladih muslimana”. Vojni sud ga je na prečac osudio na smrt. Ubijen je a da se za njegov grob ni danas ne zna. Postoje samo nagađanja. Busuladžić nije jedina mladomuslimanska žrtva komunističkog režima. Ubijanja “Mladih muslimana” počela su i ranije, još dok je rat trajao. Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida piše: “Tako su Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Osman Krupalija ubijeni, s još nekim službenicima MDD ‘Merhamet’, kada ih je presrela 11. krajiška brigada partizana u Janjićima pri povratku iz Posavine, zaplijenila više vagona namirnica namijenjenih muhadžirima u Sarajevu, te ih u Vitezu strijeljala. Glavni osnivač ‘Mladih muslimana’ Esad Karađozović nije rizikovao da dočeka partizane u Sarajevu, pa je pokušao da preko granice prema Austriji prebjegne u inostranstvo. Kako su Englezi masovno vraćali, kako vojnike, tako i sve ostale, koji su se povlačili iz NDH i predavali partizanima, to su, što je poznato, partizani vršili masovna strijeljanja. Tako je nastradao i Esad Karađozović.” Tokom masovnih hapšenja “Mladih muslimana” 1949. godine među uhapšenim našli su se i Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Sva četverica su osuđena na smrt i ubijeni. Istovremeno su uhapšeni i Asim Čamdžić i Fikret Pločo prilikom pokušaja bijega prema Grčkoj. Oni su ubijeni a da ni na sud nisu izvedeni. U toku istrage od mučenja i tortura preselio je Omer Kovač, 17 godina star mladić. Za 13 šehida “Mladih muslimana” ne zna se gdje su ukopani. Stotine “Mladih muslimana” prošlo je kroz komunističko torturu. Najprije jedna grupa 1946. godine, među kojima i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, a onda najveći broj 1949. godine, kada se desio masovni obračun komunista s “Mladim muslimanima”. Iako “Mladi muslimani” nikome nisu učinili nikakvo zlo tokom Drugog svjetskog rata, niti nakon toga, tretirani su u istrazi, a kasnije i u zatvorima kao najveći neprijatelji države. Iscrpljivani su radom, zatvarani u samice, tučeni i mučeni na razne načine, ali su uvijek ostajali nepokolebljivi i nepopustivi. Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a nekim pripadnicama pokreta koje su trudne dopale zatvora oduzimana su djeca po rođenju. Osim na zatvorenike, pritisak je vršen i na porodice. Biti “mladi musliman” u to vrijeme bilo je teško. Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice, koja je bila pod velikim utjecajem vlasti i pritiskom DB-a, proglašava 14. augusta 1949. godine “Mlade muslimane” terorističkom organizacijom. Apsurd je da ni nakon pada komunizma i slobodne registracije “Mladih muslimana” i djelovanja već blizu 30 godina Islamska zajednica nije povukla svoju rezoluciju, što de jure znači da su “Mladi muslimani” za Islamsku zajednicu i dalje teroristička organizacija, iako de facto to ne stoji, već je saradnja između Islamske zajednice i “Mladih muslimana” dobra, a značajan broj pripadnika obnaša i funkcije u Islamskoj zajednici. Ali, važni su i papiri, pa i povlačenje rezolucije iz 1949. godine.

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

“Mladi muslimani”: Islam je bio i ostao njihov životni put

Edhem Bakšić, predsjednik udruženja „Mladi Muslimani“

Ove godine se navršavaju dvije važne godišnjice udruženja „Mladi Muslimani“, 80 godina od osnivanja organizacije i 70 godina od pokretanja sudskog procesa na kojem je pet pripadnika ove organizacije osuđeno na smrt. Jedini njihov grijeh bio je to što nisu prihvatali komunističku ideologiju. Nikad nije otkriveno gdje su pokopani nakon strijeljanja. O Mladim Muslimanima, njihovoj djelatnosti, prisutnosti u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja, ali i današnjim aktivnostima razgovarali smo sa predsjednikom udruženja Edhemom Bakšićem.

Razgovarao: Saladin Kovačević

Saff: Kako je osnovana organizacija i ko su bili Mladi Muslimani?

Bakšić: Mladi Muslimani su bili studenti i đaci tadašnje muške realne gimanzije, odgojeni i vaspitavani u svojim porodicama u skladu sa načelima islama. Islam su prihvatali kao način života, kao svoj životni put, kao nešto što je više od uobičajene religioznosti. Uz to su bili vrlo nezadovoljni stanjem muslimana i islamske svijesti kao i sveukupnim društvenim i političkim prilikama u tadašnjoj Jugoslaviji.

Bošnjaci su tada bili građani drugog reda koji pored toga što nisu imali pravo na svoje nacionalno opredjeljenje i što im je bilo iznuđeno da se nacionalno opredjele ili kao Srbi ili kao Hrvati, nisu imali ni potrebnu svijest niti kritičnu masu intelektualaca kojom će izgraditi svoje nacionalne institucije i složno se boriti za popravljanje sveukupnih prilika vlastitog naroda. Najbolje tome svjedoči činjenica postojanja muslimanskih kulturnih društava kao što su „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ koja su okupljala muslimane prosrpskih odnosno prohrvatskih opredjeljenja i koja su nastojala što više pripadnika našeg naroda pridobiti za svoje stavove i viđenja nacionalne problematike. I među pripadnicima organizacije „Mladi Muslimani“, i među njihovim roditeljima, je bilo onih koji su se tada izjašnjavali kao Srbi odnosno Hrvati, ali je veliki dio njih jasno osjećao i iskazivao svoj stav da „mi ne pripadamo ni jednima ni drugima“, poput nekih čelnika organizacije koji su tražili da se riječ musliman piše sa velikim slovom „M“ i koji su uspjeli da i sam naziv tadašnje organizacije dobije takav naziv. Naravno više je to bio odraz vjerskih nego nacionalnih osjećanja, ali je bitno spomenuti i razmišljanja tih Mladih Muslimana koji su insistirali na svojoj nacionalnoj neopredjeljenosti poput rahmetli TeufikaVelagića ili Ismeta Kasumagića koji se jednom prilikom izjasnio kao Slovenac u znak protesta zbog osporavanja nacionalne neopredjeljenosti i nagovaranja da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat.

No, da se vratim na osnovne karakteristike Mladih Muslimana istaknutih na početku ovog odgovora, na to da je njima islam zamijenio potrebu da imaju neku ideologiju sa kojom će se poistovjećivati te da zbog toga nisu podlegli tome da iskažu naklonost ni prema fašizmu odnosno nacional-socijalizmu ni prema komunizmu, koji su kao glavni društveni tokovi obilježili to vrijeme. Izuzetno je značajno to uvijek potvrđivati s obzirom da se i danas Mladi Muslimani nastoje, zbog svog antikomunizma i stradanja od strane KPJ, prikazati kao profašistička organizacija. Udruženje je neformalno djelovalo od 1939. do 1941. godine a kada se 1941. godine pokušalo registrirati kao samostalna organizacija, nije dobila odobrenje od vlasti Nezavisne Države Hrvatske koja je priznavala samo ustašku mladež kao legalnu omladinsku organizaciju. Imajući jasan otklon prema ustaškoj ideologiji, priklonili su se i registrirali kao omladinska podružnica udruženja imama „El Hidaje“.

Saff: Mladi Muslimani su svoja shvatanja izgrađivali i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića. Imenovanje jedne sarajevske škole po njemu izazvalo je cijeli niz polemika. Kako ocjenjujete optužbe protiv Mustafe Busuladžića?

Bakšić: To su neistinite i neutemeljene optužbe, kreirane iz političkih razloga. Čitavo stradanje Mladih Muslimana možemo posmatrati kroz nastojanje da se stvori neka nepostojeća ravnoteža u krivici na sve tri strane, u sva tri naroda, da se i među Bošnjacima pronađe neko ko će biti obilježen kao protivnik bratstva i jedinstva, poput ustaša i četnika, kao što se i danas nastoji zamjenom teza ustvrditi da je za ratna stradanja, zločine i progone kriv još neko pored vojske Republike Srpske i Republike Srbije i srpskih paravojski sa jedne strane odnosno snaga HVO-a i HV s druge strane. Onima koji ga optužuju je potrebno da ga prikažu kao fašistu i šovinistu da bi onda mogli ustvrditi da je i Alija Izetbegović bio takav pa da je i njegov sin Bakir takav… Znači jeftini politički potezi sa kojima danas imamo problem jer su bazirani na unaprijed stvorenim ideološkim pretpostavkama poput onih da su jedino partizani i komunisti bili antifašisti, da su oni u svemu ispravno postupali i sl. To nas dovodi do toga da mnogi nisu pročitali, kako i sami kažu, više od pet rečenica koje je napisao Mustafa Busuladžić, ali ipak imaju „stav“ i osuđuju ga u određenoj mjeri. Pri tom takvi nisu u stanju sagledati da u našoj prošlosti i sadašnjosti, među mnogim istaknutim ličnostima imamo i pisce i pravnike, književnike i političare, diplomate i analitičare čiji stavovi zaslužuju da budu okarakterisani kao šovinistički, profašistički, neprimjereni i sl. u mnogo većoj mjeri nego ijedan citat rahmetli Busuladžića. Potrebno je odgovarati na te optužbe i ne dozvoliti blaćenje velikana naše prošlosti što mi kao udruženje i činimo. Žao mi je što nema dovoljno prostora da se u jednom ovakvom intervjuu kaže sve što je potrebno o tom fenomenu potvaranja svih naših zaslužnih ličnosti pa i Mustafe Busuladžića.

Saff: Ove godine se navršava i 70 godina od sudskog procesa koji je rezultirao brojnim smrtnim kaznama pripadnicima Mladih Muslimana. Ko su bili osuđenici i zbog čega su osuđeni na procesu 1949. godine?

Bakšić: 1949. godine je ubijeno 5 Mladih Muslimana.

Omer Kovač je podlegao od batina prilikom komunističkih isljeđivanja. To su bila stravična isljeđivanja poput onih u četničkim logorima. Ostali zatvorenici su prenjeli svjedočenja da su mu i oči ispale iz očnih duplji usljed stravičnih tortura kojima su bezuspješno htjeli saznati više o ostalim članovima organizacije. O njemu je Džemaludin Latić napisao kasidu, Omer dječak islamski.

Četvorica pripadnika organizacije su osuđeni na smrt: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Prije toga su pretrpili strašne torture o čemu se može pročitati u knjizi „Trinaest mladomuslimasnkih šehida“ u izdanju našeg udruženja. Pretpostavlja se da su strijeljani negdje na Trebeviću, ali ni do dan-danas se ne zna gdje su ukopani. Podignuta im je spomen ploča na Kovačima, zajedno sa ostalim pripadnicima organizacije, ubijenim 1945. / 1946. godine.

Svi su oni osuđeni pod optužbama rušenja socijalizma i njegovih tekovina, a stvarni razlog je bio to što su komunisti u njima vidjeli istinske ideološke neprijatelje kojima nikad neće moći isprati mozak.

Nusret Fazlibegović

Saff: Najpoznatiji pripadnik organizacije je Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine. On je osuđen u sudskom postupku grupi Mladih Muslimana 1946. godine. Sjećamo li se kao društvo u dovoljnoj mjeri uloge i značaja koji je on imao u modernoj historiji naše zemlje?

Bakšić: Na žalost, ne. Sramota je da se Alija više cijeni van BiH nego među nama. Specijalni rat protiv BiH koji se i danas vodi zasigurno ima kao jedan segment i iskrivljavanje uloge i značaja prvog predsjednika (predsjedništva) BiH, nastojanje da se on prikaže kao nacionalista i onaj koji je svojim postupcima uzrokovao lošu situaciju danas i sve ono loše iz naše bliže prošlosti. Naše udruženje se bori protiv takvih laži i smatramo da sve patriotske snage trebaju imati većeg učešća u toj borbi.

Saff: Koliko su Mladi Muslimani prisutni u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja?

Bakšić: Obrazovni sistem, takav kakav je, pod pritiskom da ne bude ideologiziran, izostavlja ulogu i značaj mladomuslimanske organizacije. Ne treba se tome čuditi, kad su i ratna dešavanja 90-tih zanemarena i nedovoljno prikazana u svjetlu istine. Zabrinjava činjenica da se u nekim udžbenicima u našem manjem entitetu navodi da su Mladi Muslimani bili teroristička organizacija, jer je to usmjereno da pojačavanje mržnje prema svemu što je muslimansko.

Većina medija, naročito onih zajedničkih, ignoriše tu temu ili se negativno odnosi prema njoj. Zato je veliki značaj na vama i drugim medijima koji niste pod takvim uticajima.

Kultura sjećanja je ono na čemu se treba mnogo više raditi, pogotovo kad uzmemo u obzir ovo što smo rekli u pogledu zvaničnog obrazovanja i javnih medija. Nisam zadovoljan koliko tome posvećujemo pažnju. Žalosti činjenica da imamo danas mnogo srednjoškolaca i starijih omladinaca koji samo nešto površno znaju o i MM i o ratu i stradanjima od prije 25 godina i drugim bitnim događajima i dešavanjima.

Saff: Koje su aktivnosti udruženja? Šta biste posebno izdvojili?

Bakšić: Osnovne aktivnosti su dokumentacijski rad na širenju istine o ulozi, djelovanju i stradanjima pripadnika organizacije Mladi Muslimani kao i rad na tome da nove generacije imaju uzor u njima. Izdvojio bih planirane aktivnosti za ovu godinu u kojoj obilježavamo 80 godina od samih početnih djelovanja odnosno 70 godina od najvećeg stradanja i hapšenja pripadnika organizacije. Planiramo izdavanje monografije o Mladim Muslimanima (odnosno prvog dijela), izdavanje najmanje dvije knjige autobiografskih sjećanja pripadnika organizacije, promocije tih i dosadašnjih izdanja, okrugle stolove i dane otvorenih vrata na tu temu i sl. Ovi sadržaji neće biti upriličeni samo u Sarajevu već i u drugim mjestima.

Isto tako bih izdvojio i potrebu kontinuiranog rada, a to nam je bitna odlika, podrazumjevajući time rad Udruženja u posljednjih 25 godina. Teško je izdvojiti nešto u velikom broju aktivnosti, stoga bih podsjetio i na hadis poslanika Muhameda, a.s, u kojem ističe važnost ustrajavanja i na malim djelima.

____________________________

Izvor: Saff.ba

PRVI JAVNI OTPOR KOMUNISTIMA BIO JE GLAS “MLADIH MUSLIMANA” U VIJEĆNICI 1945.

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (IV dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

U prošlom broju pisali smo o mladomuslimanskim šehidima i nagovijestili smo temu montiranog, političko-pravosudnog obračuna komunističke vlasti s pripadnicima pokreta “Mladi muslimani” 1949. godine. Ovu temu nastavit ćemo u nekom od narednih brojeva, a sada se vraćamo temi organizacije, idejama i aktivnostima “Mladih muslimana” od dolaska komunističke vlasti do brutalnog obračuna istih s “Mladim muslimanima”, koji je uslijedio 1949. godine.

IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA IZLAZE ČISTA OBRAZA

“Mladi muslimani” iz Drugog svjetskog rata izašli su potpuno čisti, bez ijedne mrlje na organizaciji, ali i bez mrlja na pojedincima, članovima organizacije. Niko od pripadnika “Mladih muslimana” nije pripadao vojnim jedinicama poput ustaša, nije ih bilo ni u Handžar diviziji niti među četnicima. Jedan je broj studenata nužno 1943. godine bio u domobranima, bili su mobilizirani ljeta te godine. Jedine vojne jedinice u koje su “Mladi muslimani” dobrovoljno pristupali bili su partizani kao Narodno-oslobodilački pokret (NOP), dok ovaj pokret nisu okupirali komunisti i pretvorili ga u partijski vojni odjel. Zbog antikomunističkih stavova tokom Drugog svjetskog rata, a kojih se nisu planirali odreći ni nakon dolaska komunista na vlast, “Mladi muslimani” su očekivali progon i zabranu. Dolazak komunista na vlast “Mladi muslimani” dočekuju s velikim ugledom u svom narodu zbog svog humanitarnog i odgojno-obrazovnog rada tokom Drugog svjetskog rata. Organizaciono, postojala je od druge polovine 1943. godine grupa A u Sarajevu, sastavljena od članova koji su se isticali i koji su smatrani najvažnijim, a koji su educirani za samostalno vođenje i upravljanje pokretom ili njegovim nižim organizacionim jedinicama. Prvi sastav grupe A činili su: Esad Karađozović, Emin Granov, Asaf Serdarević, Husref Bašagić, Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Edhem Šahović, Ešref Čampara, Salih Abdić, Safet Šiljak, Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Murtez Dervišević, Fahro Užičanin, Avdo Užičanin, Mahmut Jarebica, Vahid Kozarić, Ahmet Šalaga, Salih Karabdić, Kasim Sabrihafizbegović, Kemal Kurbegović i Mustafa Brdarić. S vremenom se struktura mijenjala, a bilo je i nekih razlika u stavovima. Kasnije se Esad Karađozović razbolio, a pred dolazak komunista odlazi iz Sarajeva i ostavlja dotadašnji pisani materijal Hasanu Biberu, koji postaje jedna od centralnih ličnosti “Mladih muslimana” do 1949. godine. Tačna se sudbina Esada Karađozovića ne zna. Pretpostavke su da je uhapšen pri pokušaju napuštanja zemlje i da je ubijen. Zanimljivo je da je tada nestao i Emin Granov. Mislilo se da je doživio istu sudbinu kao Esad, ali se on zapravo 10 godina skrivao u svojoj kući u Sarajevu.

KOMUNISTIČKA PRIMITIVNA I NASILNA ATEIZACIJA

Prvih mjeseci po ulasku komunista u Sarajevo rad “Mladih muslimana” ogledao se u sastancima grupe A, iščekivanju poteza komunističke vlasti i planu kako odgovoriti na predstojeće izazove. Čak se grupa A sastala i 6. aprila 1945. godine, na dan ulaska partizana u Sarajevo. Sastanak je održan u kući Mahmuta Jarebice. Na sastanku je odlučeno da se ništa ne poduzima i da se čekaju potezi komunista. Neki su mislili da će biti zabranjen rad “Mladih muslimana”, dok su drugi mislili da će biti dozvoljen nastavak rada kao vjerske organizacije. U prvi mah, niko ih nije ni dirao, ovjeravali su svoje ratne diplome, iako je bilo provjera, nikome ništa nisu zamjerali. Dakle, nisu našli ništa kompromitirajuće kod “Mladih muslimana”. Međutim, već u maju 1945. godine, na Kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine BiH, pokazalo se da u novoj komunističkoj Jugoslaviji ima mjesta samo za komunističke omladinske organizacije. Komunisti su vukli i druge poteze koji su ugrožavali opstanak bošnjačke tradicije, kulture, običaja i vjere. Ukinuti su šerijatski sudovi, vođena je kampanja protiv feredže i zara, kasnije su i zakonom zabranjene. Ukinuti su mektebi, kasnije i sve medrese, osim Gazi Husrev-begove. Kasnije će biti zatvorene i tekije, islamska štamparija, svinjsko meso je u vojnim kazanima, na radnim akcijama. Ukinuta su društva “Trezvenost” i “Merhamet”, od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosveta” i hrvatskom “Napredak”. No, i ova su društva rasformirana 1949. godine, a formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava. 

KOMUNISTIČKA IDEOLOGIJA PONOVO AKTIVIRA “MLADE MUSLIMANE”

U tom periodu brutalne ateizacije “Mladi muslimani” ponovo se okupljaju. Bili su podstaknuti osjećajem da im je ugrožena vjera, da je doveden u pitanje duhovni, kulturološki, etnički i svaki drugi identitet. Ponovo su se počeli sastajati Edhem Šahović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović i Vahid Kozarić. Da bi zaštitili bošnjačke interese i mladomuslimanske ideje, odlučuju se pojačati rad s omladinom. Prave se organizirane grupe. Prvu grupu pravi Ešref Čampara, a uključuje u nju Ismeta Kasumagića, Ešrefa Avdagića i Izeta Serdarevića. Ove grupe djeluju tajno, a uglavnom se razgovara o islamskim temama, a što se smatralo važnim zbog dijaloga s osobama koje pripadaju komunističkoj ili nekoj drugoj ideologiji. Bilo je važno s njima argumentirano govoriti i braniti islamske stavove. Prvi i veoma značajan javni istup “Mladih muslimana” dogodio se u jesen 1945. godine, na Osnivačkoj skupštini “Preporoda”. Mimo scenarija koji su pripremili komunisti, na Skupštini je bilo dosta pristalica “Mladih muslimana” koji su govorili, polemizirali, tražili da se pored NOB-a ne smije zaboraviti islam, da je obaveza “Preporoda” da čuva muslimansku zajednicu itd. Nije izvršen izbor odbora, a konferencija je odgođena za dva dana. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović bio je uhapšen, ali je sutradan pušten, jer je policija shvatila da treba pohvatati konce organizacije pa tek onda hapsiti. Od tog trenutka “Mladi muslimani” su stalno, na dnevnoj bazi, pod prismotrom OZNA-e, kasnije UDBA-e, sve do pada komunizma, raspada Jugoslavije, a vjerovatno to traje i danas samo od službi nasljednica UDBA-e. Ovaj događaj iz Vijećnice bio je prvi javni antikomunistički istup od uspostavljanja komunizma u Jugoslaviji. I bio je od “Mladih muslimana”, istih onih ljudi i organizacije koji su podržali javno i dali doprinos antifašističkim rezolucijama iz 1941. godine, kada se bošnjačka svjetovna i duhovna inteligencija protivi progonu i ubijanjima svojih komšija Srba, Jevreja i Roma od NDH vlasti. “Mladi muslimani” bili su odlučni da tada uđu u organe “Preporoda”, vidjevši u tome priliku da šire mladomuslimansku ideju, te da se bore za interes svog naroda. Odlučili su i koga će uključiti u odbor omladinske sekcije “Preporoda”, bili su to: Ešref Čampara, Fahro Uzunović, Nedžib Šaćirbegović, Halida Repovac (kasnije Izetbegović), Amira Mulić i Emina Karpov. I uspjeli su ući u odbor, a sukobi i različite vizije “Preporoda” od mladomuslimana, s jedne, i skojevaca, s druge strane, rezultirali su isključenjem mladomuslimana iz “Preporoda” i hapšenjima. Ovo prvo hapšenje članova pokreta izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao vojnici, uhapšeni su: Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Pločo i Esad Puškić. Nedžib Šaćirbegović je na ovom prvom procesu osuđen na četiri godine, Alija Izetbegović na tri, a ostali na kraće zatvorske kazne. Entuzijazam i optimizam “Mladih muslimana” bio je snažan tako da su i iz zatvora uspijevali ostvariti kontakte s onima vani putem skrivenih pisama.

 

FORMIRANJE ODBORA PO CIJELOJ BiH I ŠIRE

A van zatvora sve je više mladih ljudi koji postaju mladomuslimani, iako se djelovalo potpuno ilegalno. Broj grupa povećavao se konstantno i proširio na Gazi Husrev-begovu medresu, kao i na srednje škole. Širili su se “Mladi muslimani” i na druge gradove, Zenica, Visoko, kasnije Zagreb, Mostar. U Mostaru, odnosno Hercegovini, “Mladi muslimani” su širili ideje ne samo kod studenata i đaka već i po selima. U Zagrebu je bilo slobodnije djelovanje nego u Sarajevu i BiH, tako da su u Zagrebu okupljali studente iz BiH, a preko zagrebačke organizacije širili se na Bihać, Banju Luku. Godine 1946. i 1947. pa sve do septembra 1948. na čelu “Mladih muslimana” nalazila se grupa: Hasan Biber, Omer Stupac, Salih Behmen, Halid Kajtaz i Ismet Serdarević. U septembru 1948. godine u Puli bivaju uhapšeni Omer Stupac i Ismet Serdarević, a rukovodstvo ostaje krnje sve do prvog plenuma “Mladih muslimana”, održanog 20. i 21. februara 1949. godine. U ovom periodu organizacija se proširila i dalje na istočnu Bosnu (Zvornik, Foča, Rogatica...), Hercegovina je potpuno pokrivena; zatim gradovi Doboj, Tuzla, Jajce, Tešanj, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Gračanica, Bugojno, Donji Vakuf, Travnik, Šerići... “Mladi muslimani” nisu bili protiv Jugoslavije, nisu bili ni protiv zajedničkog života s drugim narodima, nisu bili ni protivnici ideje “bratstva i jedinstva”, samo su bili protiv komunizma i za slobodu misli i vjere. To je bilo dovoljno za progon i za nužno djelovanje u ilegali. S dovršenom teritorijalnom organizacijom “Mladi muslimani” postali su prava ilegalna organizacija koja je imala svoja pravila, zakletvu, šifre, konspirativna imena članova rukovodstva. Osnovni ciljevi “Mladih muslimana” u poratnom periodu bili su: “islamizacija” muslimana, obrazovanje muslimana, društvena angažiranost, kulturne veze s islamskim svijetom. Krajem 1946. ili početkom 1947. godine donijeta je odluka da se ponovo pokrene izdavanje lista Mudžahid, koji je prestao izlaziti hapšenjem Izetbegovićeve grupe. U rukovodstvu je mnogo diskutirano o sadržaju lista i zaključeno je da je potrebno prije svega pisati o životu muslimana, a posebno o temama kao što su: položaj muslimana u FNRJ i svijetu, razvoju islamskih zemalja i pokreta za nezavisnost. Kako je baš u to vrijeme pokrenuto pakistansko pitanje u OUN-u, u Mudžahidu se najviše pisalo o toj novoj islamskoj državi. Zbog toga je krajem 1947. godine pokrenuta i brošura pod nazivom Pakistan. Najaktivniji u izdavačkom poslu bili su: Biber, Kajtaz, Jarebica i Brdarić. Brdarić je izrađivao naslovne strane, crteže i mape. Za Pakistan i Mudžahid prevođeni su članci iz inostranstva. Jedno je vrijeme Mudžahid pripreman i u Zagrebu. Postojao je i treći list koji je imao naziv Kolo, o kome se zna samo da su izašla jedan ili dva broja 1947. godine. U Mostaru je početkom 1947. godine počelo štampanje Biltena vijesti. “Mladi muslimani” su izdavali i brošure, i to sa sljedećim naslovima: Prvi nastup, Uputstvo za rad, Posvetimo punu pažnju idejnom obrazovanju naše seljačke omladine, Rad i sa najmlađim, Zašto ne svinjetinu, Problem seksa, Uslovi naše pobjede, Životni put Mladog muslimana itd.

NAORUŽAVANJE “MLADIH MUSLIMANA”

Kada je 1948. godine došlo do raskola Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, očekivao se napad Sovjetskog Saveza i novi rat koji bi opet Bošnjacima donio neizvjesnost i stradanje kao što je bilo i u netom završenom Drugom svjetskom ratu. A i odnosi među saveznicima nakon Drugog svjetskog rata nisu bili dobri. Nije bila nerealna i vojna intervencija napada na Jugoslaviju. Stoga, jedna grupa “Mladih muslimana” mišljenja je da se treba naoružati kako bi se zaštitilo u slučaju rata. Počinju u improviziranim uvjetima da prave noževe i boksere, a pojedinačno se ljudi naoružavaju, i to ne samo “Mladi muslimani” već i drugi koji su osjetili opasnost od novog rata. Ovo, uvjetno rečeno, naoružavanje “Mladih muslimana” bit će komunistima glavni adut prilikom hapšenja 1949. godine za osudu za pripremu ustanka i rušenje vlasti, iako su i sami bili svjesni da zaplijenjena količina naoružanja nije dovoljna ni približno za bilo kakav ustanak. U dokumentima UDBA-e stoji da su: “Zaplijenili u Sarajevu 6 pušaka, 6 pištolja, 70 puščanih metaka, 4 ručne bombe, 40 noževa, a u Mostaru 1 teški mitraljez, 2 automata, 1 pušku, 50 puščanih metaka, 5 pištolja, 6 ručnih bombi, 14 noževa, 7kg dinamita, 20 kapisli i nešto sanitetskog materijala.”

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović