Sjećanje na šehida Nusreta Fazlibegovića

PORIJEKLO

Nusret je rođen 30 avgusta 1927. u Mostaru. Sin je Mustafe i Rabije, rođ. Mutevelić. Nusretovi roditelji usvojili su Fehametu (1924) sa 6 – 7 godina od majčine bliže rodice, koji su Nusret i njegova braća Husref (1932) i Jusuf (1937) kao stariju jako voljeli i nisu razlikovali od rođene sestre Mejre (1929). Po smrti Nusreta rodila se još sestrica Enisa (1950) koja je bila utjeha za roditelje i koja je unijela radost u kuću Fazlibegovića. Otac je bio službenik, a majka domaćica.

Stanovali su na području Balinovca u blizini rijeke Radoblje, gdje su imali veliko imanje. Kuća vrlo raskošna, sa velikom avlijom u kojoj su bile sofe i ružičnjaci koji direktno vode do ogromne bašče, voćnjaka i vinograda.

ŠKOLOVANJE

Roditelji Nusreta su poklanjali veliku pažnju školovanju djece, tako da su sva djeca fakultetski obrazovana. Jedino je Ferhametu spriječilo hapšenje. Vladala je kućna harmonija, uz veliko respektovanje islamske tradicije i odgoja. Rodbina i prijatelji svih uzrasta rado su obilazili gostoprimljive domaćine i uz ugodan razgovor uživali u ovom lijepom ambijentu.

Nusret kao odličan učenik završava u Mostaru osnovnu školu i s prekidom gimnaziju. Naime, on po završetku šestog razreda gimnazije biva mobilisan, pa tek po demobilizaciji završava preostala dva razreda i maturira, te na jesen, septembra 1947, odlazi u Sarajevo, gdje se upisuje na Medicinski fakultet.

Uz redovno polaganje ispita, on jako mnogo čita, ideološki se izgrađuje i kroz raznovrstan organizovani rad, kao mladomuslimanski rukovodilac, druge angažuje i na njih pozitivno djeluje.

NEKE NUSRETOVE OSOBINE

- Veoma je načitan i pismen. Pisao je pjesme i kraće literarne sastave, a u zadnje vrijeme i vatrene napise. Njegove teke, dok je bio učenik, bile su: uredno ispisane čitkim krasopisom.

- Bio je jako društven i komunikativan. Imao je puno prijatelja i poštovalaca. Roditelji su držali do njegovog stava i mišljenja, a kao najstariji za braću i sestre bio je neprikosnoveni autoritet.

- Za njegovog najbližeg saborca, Omera Stupca rekao je Omer Behmen jednom prilikom: „Omer Stupac kada govori o Islamu i našoj borbi , može i hladnu stijenu zapaliti, a kamo li ne srce mladića“. Munir Gavrankapetanović dodaje da se isto to može reći i za Nusreta.

- Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, lijepog i pravilnog lica, kose crne kao ugalj i izrazito crnih očiju, dobrog zdravlja, temperametan. Simpatisale su ga djeojke, ali surovi život koji je uslijedio, nije mu dao vremena za emocije na tom planu. Bio je vrlo inteligentan i sugestivan u govornim nastupima ostavaljo je na sagovornike upečatljiv i dubok utisak. Prijatno ga je bilo slušati. Svoje ideje i razmišljanja prosto je unosio u dušu slušalaca. Kao gimnazijalac volio je sport, a bio je i dobar šahista.

MLADOMUSLIMANSKE AKTIVNOSTI

Nusret je postao član El – Hidajine Podružnice MM od njenog osnivanja 1943. pa sve do ulaska partizana u Mostar. Predsjenik odjela Podružnice u Mostaru bio je Ejub Kabil. Po završetku Drugog svjetkog rata biva mobilisan, pa je u Mostaru služio vojsku do januara 1946. Bio je lakše ranjen ganjajući škripare. Slično kao u Sarajevu, i u Mostaru se sastaju ranije članovi MM, bez veze sa Sarajlijama. Vrlo brzo, kada su čuli za hapšenja u Sarajevu, marta 1946. i oni prelaze na ilegalni rad, uvodeći konspiraciju. Nusret radi u grupi sa Omerom Stupcem i Omerom Behmenom. Najstariji u Mostaru je bio Salih Behmen, koji odlazi u Sarajevo i upisuje višu pedagošku školu, gdje se susreće sa Halidom Kajtazom, s kojim postaje nerazdvojan prijatelj. Tu se oni povezuju i dolazi do ujedinjavanja mostarske sa sarajevskom grupom.

Kao aktivan i vrijedan član pokreta MM i privržen ideji islama, Nusret proširuje djelokrug svog rada, preuzimanjem vrlo delikatnih zadataka, koji su ga na koncu i glave koštali. Do odlaska u Sarajevo, Nusret sa svojom grupom djeluje ne samo u Mostaru, nego i na širem području Hercegovine. Za vrijeme njegovog boravka u Mostaru, oformljene su grupe MM u Gacku, Nevesinju, Blagaju i Konjicu, a u samom Mostaru je oformljeno više grupa, koje su brojale nekih 25 članova Organizacije.

Nastavak njegovih aktivnosti u Sarajevu traje sve do njegovog hapšenja (8. aprila 1949.), odnosno njegovog ubistva novembra iste godine.

Dolaskom u Sarajevo, Nusret se povezuje sa Hasanom Biberom, a nešto kasnije i sa Halidom Kajtazom i vrlo brzo je izabran u uže rukovodstvo organizacije MM za grad Sarajevo i njegovu okolinu. Tu najviše djeluje, osim sa Hasanom i Halidom, još sa Salihom Behmenom, Hilmom Muftićem i Fikretom Pločom. Tokom 1948. godine, Nusret rukovodi sektorom doline rijeke Bosne, kome pripadaju mjesta: Tarčin, Pazarić, Hadžići, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Tešanj, Gračanica i jednim dijelom Tuzla. To je jedan od osam sektora, na širem području bivše Jugoslavije.

Za Nusreta se , vezano za njegove aktivnosti može reći sljedeće:

- On je jedan od inicijatora i osnivača Organizacije MM za Mostar i Hercegovinu.

- Od septemvra 1947. radi i djeluje u Sarajevu, a od početka 1948. djeluje u užem rukovodstvu Organizacije.

- Početkom 1949. godine formira udarne grupe u cilju uvježbavanja i stvaranja otpora muslimana, a onda dalje vođenje povjerava Hilmiji Muftiću.

- Nusret piše, štampa i umnožava ilegalni materijal vjerskog, prosvjetnog i ideološkog karaktera.

Skupa sa Saligom Behmenom Nusret se angažovao na formiranju prvog koncepta „Pravilnika organizacije MM“ a na osnovu konspirativnih pravila.

Nusret je učestvovao i na plenumu Centralnog rukovodstva MM koji je održan 20. i 21. februara 1949. godine.

HAPŠENJE I ISTRAGA

Već početkom 1949. godine neko je „provalio“ Nusreta pa ga je UDB – atražila. Krio se po raznim stanovima, a noću je izlazio i održavao sastanke Organizacije. Zatvor Čelavina u Mostaru bio je pu pripadnika MM. Razmišljao je da pokuša bijeg preko granice, ali je odustao. Osjetio je da mora biti krajnje oprezan. Ipak je 8. aprila otišao na ručak u studentsku menzu. Iako je bio u sklonutijem kutku, prišaomu je njegov kolega sa godine Rolović, koji je istovremeno bio i agent UDB – e. Sa njim su bila još dva agenta u civilu koji su odmah uperilili pištolje. Poveli su ga sa sobom i strpali u samicu Centralnog zatvora u Sarajevu.

Pošto je odbijao da govori, odveden je u u podrum u „bazen“. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu 1,5 m. Predhodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u donjem vešu. U tom bazenu je mogao samo sajati. Kada bi ga san uhvatio išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi bar pet – šest minuta. Bilo mu je jako hladno. Iz sata u sat bilo je sve neizdržljivije. Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prvih dana. Nekada bi na momente samo zaronio i sjeo na dno bazena samo da odmori noge. Zbog hladnoće je masirao svoje tijelo da se zagrije. Svjedočio je drugim zatvorenicima da je i pio vodu iz bazena.

Peti ili šesti dan u Bazenu stupio je u štrajk glađu. Hranili su ga prisilno. Nakon njegove upornosti, obišla ga je zatvorska komisija nakon čega je prebačen u suhu ćeliju.

Nusreta je najviše tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, agent UDB – e i njegov dalji rođak.

Mjesec dana pred suđenje svaku noć  su ga saslušavali po deset sato o ciljevima, metodama rada i historijatu Organizacije. Prilikom isljeđivanja prijetili su mu kao i Hasanu i Halidu da će biti osuđeni na smrt i da je suđenje samo formalnost.

SUĐENJE

Pored svega, čime su sve teretili rukovodioce MM, Nusreta su posebice optuživali da je „terorista“. Suđenje je počelo 1. avgusta, a presuda je izrečena 12. avgusta 1949. godine koja je potvrđena 25. avgusta na Vrhovnom sudu.

Odmah po presudi, kao i ostalim na smrt osuđenim, okivaju mu noge bukagijama. To posebice teško pada krajnje iscrpljenim zatvorenicima, nakon svih maltretiranja, popraćenih nesanicom i glađu.

HAPŠENJE ČLANOVA PORODICE

Česti sastanci u kući Fazlibegocića spontano su utjecali na uključivanje u MM Nusretovih članova porodice. U aktivan rad su se uključile Fehameta i Mejra u ženskoj grupi sa još pet djevojaka. One će biti uhapšene nakon suđenja MM pripadnicima u Sarajevu sa još par djevojaka iz Hercegovine, te biti upućene na društveno koristan rad, kao i brat Husref.

OPROŠTAJNA POSJETA

Uzalud su roditelji pokušavali da upute molbe najvišim organima u SFRJ. Tako je odbijenica žalbe stigla prije u Sarajevo prije nego su se roditelji vratili iz Beograda. Ostalo je da se Nusretu ode u oproštajnu posjetu. Majka nije imala snage, pa su mu otišli otac, brat Jusuf i sestra Mejra. Čim ih je ugledao, Nusret je odmah sjetno rekao „Zar je sve već svršeno“? Otac mu je prišao, zagrlio ga i zamolio da mu halali jer ga je mučila misao da ga on nije storim odgojem naveo na ovakav korak, Nusret je tada imao pune dvadest i dvije godine. Nusret mu je  tada odgovorio „Ne oče ja tebi treba da zahvalim što si me odgojio u islamskom duhu, a ja sam svoj put lično odabrao zahvaljujući Allahu i ja sam zadovoljan, ellhamdullilah“. Zatim se okrenuo sestri i bratu „Samo naprijed, učite i molite Allaha da vas uputi na pravi put. Klonuti ne smijete nikada. Dušman ne smije nikad da vas sa pravog puta skrene“. Ove poruke su pamtili i držali se i brat i sestra.

Porodici nikada nije rečeno gdje i kada su Nusret i njegovi saborci ubijeni, niti način na koji je to izvršeno. Posigurno se zna da su još dugo isljeđivani i mučeni i nakon pravosnažne presude. Uprava zatvora je još dugo primala pakete koje sigurno nisu dolazili do njih.

O boravku Nusreta u zatvoru najviše se zna po kazivanju Munira Gavrankapetanovića koji je sa njim bio u istoj ćeliji prije presude. I ovaj tekst je skraćena verzija njegovog i sjećanja njegovih članova porodice.

______________________________________________________________

Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.

Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"

Sjećanje na hafiza Ibrahima ef. Trebinjca

Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, rođen je u Sarajevu 17. oktobra 1912. godine, gdje je i započeo svoje obrazovanje. Nakon završenog mekteba upisuje Gazi Husrevbegovu medresu, gdje će i maturirati 1933. godine. U jesen 1934. Trebinjac je otišao u Kairo na dalje studije, ali je iz porodičnih razloga morao da se vrati i prekine dalje studije. Naredne 1935. godine kada je i osnovana Viša islamska šeriatsko - teološka škola, bit će jedan od njenih prvih polaznika a diplomirat će sa prvom generacijom 1939.godine.

Još kao medresant je završio hifz pred hafizom Mustafom ef. Mujezinovićem.

Nakon školovanja je obavljao dužnost imama Timurhan džamije ( a u kroz život će bit hatib i u Hadžijskoj, Buzadžijinoj, Jedileri, Čeligovići i Horvatin džamiji) i vjeroučitelja Druge osnovne škole u Sarajevu. A kada je diplomirao postavljen je za vjeroučitelja u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. U školskoj 1945/46. godini predavao je i na ženskoj GH medresi. Radio je i u privredi kod Edhemage Ćejvanija kao računovođa (jer je po izlasku iz zatvora izgubio građanska prava, te nije mogao da se zaposli kao imam ili profesor), a 1965. je postavljen za profesora na GH medresi, gdje je radio sve do penzije 1977. godine, a dva puta je vršio dužnost i direktora Medrese.

Kada je otvoren Islamski teološki fakultet, hadži hafiz Ibrahim ef. je na njemu postavljen za profesora, gdje ostaje do  smrti. Predavao je dva predmeta: kiraet i hadis.

Hafiz Ibrahim Trebinjac je posebno zadužio članove Podružnice „Mladi Muslimani“ kao treći zvanični predsjednik ove podružnice (iza Kasima ef. Dobrače i Mustafe Busuladžića). Bio je aktivni član Organizacije, alim i vaiz. Brojni članovi Udurženja opisivali su ga kao svog odgajatelja. Jer je posebice bio zainteresiran i ulagao sebe za taj segment aktivnosti. Mnogi su sa epitetima spominjali njegove vazove na časovima u školama, gdje je predavao. A za Mlade Muslimane je držao i časove arapaskog jezika u biblioteci „El Hidaje“.

Hafiz je prilično govorio i engleski jezik, pa je nakon rata često znao u hotelu Evropi komunicirati sa strancima sa Zapada i upoznavati ih sa teškom situacijom vjernika pod komunističkom vladavinom. Time se a i svojom popularnošću u religioznim krugovima sarajevske čaršije odmah zamjerio vlastima koje su težile ateizaciji društva. Pa su u nedostatku dokaza i povoda za hapšenje, odlučili da na njima karakterističan način "kreiraju" slučaj.

Tako su polovinom 1946. godine za vrijeme Ramazana, poslali provokatora Mustafu Brkića svršenika medrese i imama, koji je otišao u Buzadžinu džamiju, gdje je tada imamo hafiz i prije akšam namaza dok se hafiz selamio sa džematom, krišom ubacio u hafizov džep cjeduljicu. Kada je poslije namaza hafiz izašao iz džamije sačekala su ga dva agenta UDB – e, gdje su ga nakon legitimisanja priveli u Beledija zatvor. A gdje je prilikom pretresa pronađena inkriminirajuća cjeduljica. (interesantno je da mu nikada nisu rekli šta je zapravo pisalo na toj cjeduljici, ili je to bio samo presavijen papir). Hafiz, insan kakav je bio, nije želio da optuži bilo koga, konstantno je naglašavao da misli da je to hedija od neke učenice, kao zahvala za podučavanje. Te je tako je hafiz bez konkretnog razloga, optužen, prebačen u centralni zatvor a tek oko godinu kasnije izveden pred vojni sud u bivšoj Osman – pašinoj vojarni, kasnije nazvanoj „Maršalka“. Da je proces bio montiran, dokaz je i to da je vojni sud sudio Hafizu Trebinjcu, iako nije bilo razloga za takvo što. Suđenje je izvedeno u avgustu 1947. godine, gdje je hafiz osuđen na dvije godine teškog zatvora. Važno je naglasiti da se i na sudu hafiz branio izmišljenom pričom o hediji njegove učenice, neželeći da optuži nikoga. Tek puno kasnije saznao je da je to bila podvala koju mu je smjetio Brkić. (Ismet Kasumagić, istaknuti član „Mladih Muslimana“ koji je kao mladić u istom procesu osuđen na godinu dana strogog zatvora, kazivao je kako mu je Hafiz pripovjedao „Pokuđeno je Muslimanu bilo koga proklinjati, a ja sam za Brkića rekao – Da Bog da oslijepio“).

Hafiza Ibrahima Trebinjca je pored iluma krasila lijepa narav. Uvijek je bio raspoložen i spreman da se našali, a vrata njegove kuće su uvijek bila otvorena za sve.

Hafiza Ibrahima ef. Trebinjca na ahiret je preselio 16. oktobra 1982. godine.

Neka mu Allah podari lijepi džennet.

Rahmetullahi alejhima!

____________________________________________

Piše:      SEKCIJA ZA DOKUMENTACIJU UDRUŽENJA "MLADI MUSLIMANI"

IZVOR:  Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"
              Zbornik islamko - teološkog fakulteta u Sarajevu, broj XI, članak hfz. Mahmud Traljić "Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac"

Obilježen DAN KUDSA 2018

Udruženje ''Mladi muslimani'' tradicionalno, već blizu dvije decenije, obilježava ''Međunarodni Dan Kudsa'', ustanovljen 1979. godine u znak podrške Državi Palestini i stradanju ali i borbi palestinskog naroda za normalan život na svojoj zemlji i u svojoj državi. U ovom simboličnom podsjetniku javnosti, ali i političke, društvene, kulturne, intelektualne elite, na nepravdu i zločin koji se pred očima cijelog svijeta dešava palestinskom narodu.

Tako je i ovoga zadnjeg petka u mjesecu Ramazanu, 8. juna, iza džume namaza u Gazi Husrev - begovoj biblioteci u organizaciji Udruženja ''Mladi muslimani'' obilježen "Međunarodni Dan Kudsa". Suorganizatori i partneri i ove godine su bili Udruženje ''Bosansko-palestinskog prijateljstva'' i Udruženje ''Palestinska zajednica u Bosni i Hercegovini''. Posebnu pozornost ovogodišnji Dan Kudsa imao je zbog aktuelnih dešavanja u Palestini, u pojasu Gaze. Te  politike američkog predsjednika Donalda Trampa  i premještanja ambasade SAD – a u Jerusalem.

U sklopu programa obilježavanja ''Međunarodnog Dana Kudsa'' uvodna izlaganja imali su Fikret Muslimović, general Armije RBiH i Filip Mursel Begović, glavni i odgovorni urednik časopisa „Stav“. Dok je moderator bio Armin Džunuzović, MA.

Penzionisani general Armije R BiH Fikret Muslimović, kao prvi uvodničar, podsjetio je sve prisutne da su trenutna dešavanja u Palestini slična onima koje je BiH prošla u periodu agresije 1992 - 1995. godine. On je kazao da je Palestina u tom periodu bila uz BiH, te da je dužnost BiH da se u ovoj trenutnoj situaciji, barem moralno nađe i da podršku Palestini. General je također pomenuo niz strateškim problemima palestinskog naroda, koji se ignorišu već decenijama od strane međunarodne zajednice. Napominjući da Palestinci vojno nemaju snage da se odupru nadmoćnijem neprijatelju. On je također govorio o nehumanim uslovima ratovanja koje Izrael koristi, odnosno o načinu i sredstvima kojima se vodi rat. Navodeći da upravo to dovodi do ogromnog broja raseljenih osoba ali i stradanju nevinog civilnog stanovništva. Na kraju svoga izlaganja general Muslimović je dao nekoliko ličnih zaključaka naglašavajući da je moralna podrška kroz ovakve skupove veoma važna i potrebna; ali i da smo dužni nastaviti  sa svim drugim humanitarnim vidovima pomoći jer kako je rekao "Dobivali smo i krv iz Palestine". 

Drugi uvodničar Filip Mursel Begović je sa novinarskog aspekta govorio o veoma važnom i aktuelnom pitanju medijskog rata a kroz prizmu dešavanja u Palestini. On je apostrofirao da se u Palestini i svijeti vodi jasan medijski rat kako bi pitanje opsanka palestinskog naroda ostalo isključeno i marginalizirano. Odnosno da javnosti upravo ovo pitanje bude predstavljeno u drugačije svijetlu. Pitanje medija kako je to Begović pojasnio na tri primjera iz Palestine, postalo je pitanje života, jer je medijska borba postala glavna prevaga u percipiranju stanja u pojasu Gaze. 

Na kraju je, sa skupa, poslana jasna poruka da je potrebno osuditi državni terorizam cionističke države Izrael koji se kontinuirano provodi sedam decenija. Da je važno osuditi jednostranost SAD - a i jednog broja evropskih zemalja koje podržavaju cionistički režim i zatvaraju oči pred genocidom, kulturocidom i urbicidom koji Izrael provodi nad Palestinom i Palestincima. 

Važno je napomenuti da je obilježavanje dana Kudsa 2018, Udruženje "Mladi muslimani" organiziralo i u Kaknju prikazivanjem filma "Palestina".

PIŠE: REDAKCIJA WEB - a Udruženja "Mladi muslimani"