„...Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da je u svojim razmišljanjima i pisanjima autor prije svega bio originalan i samostalan. Tako veoma mudro, govoreći o modernome čovjeku i njegovoj zaslijepljenosti znanošću, uvodi kategoriju privikavanja, koja podrazumijeva dvije stvari. Prvu, pitanje upute je nešto o čemu odlučuje samo uzvišeni Gospodar. Stoga ne može biti ničiji zadatak upućivanje drugoga. I obaveza poslanika Muhammeda, alejhisselam, bila je dostavljanje Objave (teblîg), a ne upućivanje ljudi. Iz ovoga proistječe druga karakteristika pojma privikavanje a to je da u svakome vremenu vjernik koji poziva, koji podsjeća, ljude na uzvišenoga Allaha (dâ’î) mora determinirati koji je to osnovni problem što u njegovome dobu zaokuplja ljude od sjećanja na Gospodara (zikrullâh). Po mišljenju imama Gazalija, uzmimo za primjer, za ljude njegovoga doba ta osnovna prepreka bilo je davanje prednosti ovome u odnosu na drugi svijet; po mišljenju Hasana Kafije Pruščaka za Osmanlijsku državu u njegovo vrijeme osnovna prepreka bili su materijalizam i pretjerana sklonost ljudi na položajima ka ženama; rahmetli hadži reis Džemaludin efendija Čaušević osnovnu prepreku svoga vremena prepoznao je u neprilagođenosti muslimana novonastalim, prije svega, obrazovnim prilikama. Za rahmetli Saliha Behmena osnovna prepreka spoznaje dragoga Boga za većinu ljudi njegovoga doba bila je naviknutost da se kao dostatna i potpuna razriješenja dilema prihvataju odgovori koji otkrivaju kakvoću nekoga događanja a ne njihov uzrok. Kako sâm kaže: „Vi mu pričate o okolnostima pod kojima se sve to zbiva, o načinu kako se to događa, a o pravom uzroku vi mu ne govorite, a i ne znate.“ Čovjek je priviknut, znanstveno i iskustveno uvjeren, da uslijed djelovanja sunčevih zraka bilje cvjeta, ali mu pažnji izmiče uzrok tog događanja, zapitanost „Zašto je to baš tako; zašto, u konkretnome slučaju, Sunce ne šteti bilju već mu koristi“. Tako je moderni čovjek priviknut razmišljati u kategorijama kakvoće i tek prirodnih, ne i metafizičkih, uzročno-posljedičnih odnosa uslijed čega bîva lišen kvaliteta razumijevanja...“
Salih Behmen je rođen 12. februara 1922. godine u Mostaru od oca Mustafe i majke Džemile, rođ. Voljevica, gdje je završio osnovnu školu i poznatu Mostarsku gimnaziju. Potječe iz imućne i pobožne porodice gdje je vjersko obrazovanje u kući teklo paralelno sa njegovim obrazovanjem u školi.
Krajem tridesetih godina stupa u kontakt s maladomuslimanima i postaje članom Organizacije Mladi Muslimani. Zbog svog angažmana na području Hercegovine gdje je zajedno sa ostalim članovima Pokreta izgradio brojnu i jaku organizaciju, u velikom procesu 1949. godine, osuđen je u Mostaru na 12 godina robije. Izdržao je osam i po godina u zloglasnoj zeničkoj kaznioni.
Nakon robije, Salih Behmen je završio studij matematike i fizike na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.
Na montiranom Sarajevskom procesu tzv. “mladomuslimanskim nacionalistima” i “islamskim fundamentalistima” 1983. godine osuđen je na 5 godina, izdržavši tri i po godine u fočanskom zatvoru.
Poslije toga je radio kao skladišter u Mostarskoj bolnici, zatim kao službenik na željeznici, pa se tek onda vratio svojoj struci, nastavi matematike i fizike. Salih Behmen je većinu svojih članaka objavio pod različitim pseudonimima. Najčešće su to bili pseudonimi: Hamza Abaz, Ekrem Hajrić, Ibrahim Sturba, Amir Šehić i drugi kojima se izgubio trag i u sjećanju samog autora. Radove je objavljivao u periodici Islamske zajednice, Preporodu, Glasniku, Takvimu te u bečkom časopisu islam und der Westen.
Preselio je na ahiret u Sarajevu 27. oktobra 1990. godine, a dženaza mu je klanjana u Mostaru, u Šarića haremu.
| < Prev | Next > |
|---|
