Udruženje Mladi Muslimani

MM Radio

Detalji

Objavljeno nedjelja, 22 Januar 2012 00:00

Autor Administrator

Poslušajte testni program našeg radija.

Bez žrtve ništa se ne može postići

Detalji

Objavljeno srijeda, 07 Decembar 2011 10:58

Autor Administrator

U novom, 305 broju magazina SAFF, u anketnom tekstu odgovor na pitanje: ''Kako odgovoriti na sve učestalije verbalne i institucionalne nasrtaje na državu BiH - Zašto ne  postoji svebosanski patriotski blok?'', dao je i Edhem Bakšić, predsjednik našeg Udruženja: ''Krivi su prije svega Bošnjaci koji nisu u stanju da lične interese podrede općem interesu i nisu spremni da se žrtvuju u većoj mjeri za opću stvar. Ni oni islamski orijentirani Bošnjaci ne vide u islamskom učenju značaj kurbana, tj. žrtve bez čega se malo što može postići pa ne čudi danismo spremni da se zauzmemo ni za državu, ni za nacionalne interese, niti za bilo kakvu ideju. treba strpljivo, korak po korak, raditi napromjeni takvog stanja i ne dozvoliti da pesimisti, ublehaši i tvrdoglave osobe koje ne znaju sarađivati sa drugima vode glavnu riječ ni u jednoj sferi našeg života''.
(Fahrudin Sinanović)

Prilog o Aliji Izetbegoviću

Detalji

Objavljeno srijeda, 19 Oktobar 2011 11:47

Autor Admir Mulaosmanović

Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine, na simboličkoj ali i na realpolitičkoj razini otvorio je procese koji su duboko preobrazili Europu i prevazišli njenu dotadašnju polariziranost na istočni i zapadni blok. Mnogi su i u bivšoj Jugoslaviji u tome događaju vidjeli veličanstven historijski trenutak koji se ne odigrava često i koji sa sobom mora nositi velike i značajne promjene. Te promjene, dakako, trebale su biti pozitivne, a najznačajnije bi se ogledale u dosezanju individualnih i kolektivnih sloboda, poštovanju ljudskih prava i jednoj općoj pravednosti i pravičnosti. Sretan ishod kraha komunizma – pad Berlinskog zida zapravo najizravnije svjedoči o propasti ovoga društveno – političkog sistema – najavljivali su, zapravo, svi. Od ondašnjih i budućih predsjednika država, diplomata i intelektualaca do estradnih umjetnika širom Starog kontinenta pričalo se i pjevušilo o vjetru promjena koji je zahvatio čitav svijet.  

Jedna od osoba koja je sanjarila o promjenama, a u prvom redu krahu totalitarnog režima, bio je i Alija Izetbegović. "Svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinjem vraćajući moje i vaše sjećanje na minulu 1989. godinu, u kojoj je na ogromnim prostorima i za mnoge milione ljudi svanula sloboda. U čitavom mileniju ima samo nekoliko datuma koji se mogu uporediti sa ovom slavnom godinom". Upravo ovako budući predsjednik započeo je svoj govor na osnivačkoj skupštini SDA 26. 5. 1990. godine i pokazao svoju oduševljenost tek odigranim historijskim eventualijama i nadu u nadolazeći period.

Jedan od osnovnih zahtjeva novih političkih snaga u Jugoslaviji postao je zahtjev za uvažavanjem posebnosti određenog etniciteta/kolektiviteta i, odnosno, republike/države. Bosna i Hercegovina je u ovakvoj situaciji i shodno unutarnjim odnosima bila u izrazito teškom, a Bošnjaci, vjerovatno, u najnezavidnijem položaju među jugoslavenskim narodima. Izetbegović se u ovakvim okolnostima odlučio za politiku ekvidistance, djelovanje koje su mu naknadno predbacivali kao politiku izbjegavanja suočavanja sa problemima. U načelu, politika ekvidistance podrazumijevala je da se prema hrvatskim i srpskim zahtjevima odnosi s istih političkih pozicija. Suštinski, ovom politikom se nastojala izgraditi bošnjačko – muslimanska politička platforma. Dva temeljna principa na kojima je trebala počivati ta politika bila su suverena BiH i samobitnost bošnjačko – muslimanskog naroda. Jedini pravi put, prema prevladavajućem mišljenju, ka ostvarenju ovih ciljeva/principa bila je politička akcija kojom bi se povratila poljuljana bosanskohercegovačka državnost.

Prilikom govora na predizbornom skupu u Velikoj Kladuši (15. 9. 1990.) pred oko 200 hiljada ljudi Izetbegović je sasvim jasno postavio stvari. "Naš ideal je građanska republika. (…) Za Bosnu smo zabrinuti, ali u pogledu Bosne postoje tri opcije: Bosna u Federativnoj Jugoslaviji – prihvatljiva opcija, Bosna u konfederativnoj Jugoslaviji – također prihvatljiva opcija, i konačno, nezavisna i slobodna Bosna. Moram reći ovdje otvoreno, ako se ostvare prijetnje da Hrvatska i Slovenija izađu iz Jugoslavije, Bosna neće ostati u Krnjoj Jugoslaviji. Drugim riječima, Bosna neće i ne pristaje da ostane u velikoj Srbiji i da bude njen dio. Ako do toga dođe, mi ćemo proglasiti nezavisnost Bosne i tada ćemo rješavati u kojoj novoj konstalaciji će se Bosna naći, kao suverena republika koja koristi svoj suverenitet".

Nezavisnost je, kako se Izetbegovićev govor mogao protumačiti, značila i slobodu, a ostajanje u Jugoslaviji predstavljalo je prihvatljivu opciju koju je nalagao politički pragmatizam. SDA s Izetbegovićem na čelu, politikom ekvidistance, tražila je, dakle, rješenje 'negdje između'. Tu, 'negdje između', kako se da vidjeti, kohabitirali su snovi o nezavisnoj Bosni i realiteti političkog stanja unutar BiH i Jugoslavije koji Bosni i Bošnjacima nisu bili naklonjeni.

Totalna konfrontacija pro i antibosanskih snaga dogodila se tokom diskusije o Memorandumu o suverenitetu BiH i Platformi Predsjedništva o položaju BiH u Skupštini BiH. Rano, 15. oktobra '91, dokumenti su usvojeni uz napuštanje skupštinske sale većine srpskih predstavnika (SDS, SPO) tokom glasanja. Tadašnji predsjednik SDS – a, a današnji haški optuženik, Radovan Karadžić, izrekao je veliku prijetnju Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zbog političkog razmišljanja i djelovanja koji su u fokusu imali Bosnu i Hercegovinu i njenu nezavisnost i opstojnost riječima da nezavisna BiH znači pakao i mogući nestanak muslimana u njoj. Izetbegović je na ove prijetnje odgovorio na nivou istinskog državnika. "Riječi g. Karadžića možda na najbolji način pokazuju zašto mi možda nećemo da ostanemo u krnjoj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju koju hoće g. Karadžić više niko neće. Takvu Jugoslaviju su ovakve prijetnje u očima jugoslavenskih naroda, Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, Hrvata, Muslimana, jednostavno omrzli. I u očima Evrope, na način kako to Karadžić radi. Međutim, Karadžić je samo izraz jednog načina, jednog pristupa. Mi smo se sve nadali da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod obnoviti one svoje demokratske tradicije po kojima je bio poznat. Ovaj način istupanja, ove prijetnje, ne služe mu na čast. Muslimanski narod neće nestati"!

Političko – sigurnosna situacija u BiH nakon ovog skupštinskog zasjedanja  postajala je sve bremenitija, a samo jedno pitanje odlučivalo je o neograničenom broju mogućih scenarija i raspleta u republici – Suverenitet! Dana 10. januara ’92, održana je sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa samo jednom tačkom dnevnog reda – Aktualna situacija u Republici. Dan prije proglašena je RS BiH što je predstavljalo izravan udar na teritorijalni integritet i ustavnu poziciju BiH. Izetbegović je rekao da bi takav čin, proglašenje RS BiH, u uređenoj državi doveo do izlaska vojske i hapšenje organizatora jer se radi o protudržavnom udaru, no, u Bosni se na takav politički akt može samo odgovoriti političkim protuaktom. Tada je izrekao i riječi koje su jasno davale do znanja da je svjestan da nezavisnost sa sobom nosi rat ali i da je takav rasplet neizbježan. "Ponosan čovjek, sve može, ali pognuti glavu ne mogu (…) Poget glavu nećemo, makar ostali bez nje. Svakom je drag život. Ako treba da se tućemo, pa i to ćemo. Ako smo do toga došli ovdje. Mi smo mnoge stvari tolerisali, ali ima nekakva granica preko koje se ne može. Pokušavaju nam demontirati krov nad glavom, da bi imali veliku kuću. Da bi velika država bila. Mi treba da ostanemo potpuno bez države. Mi ne možemo imati ni malu državu. Jer drugi hoće da imaju veliku državu, da svaki Srbin bude u toj državi. Mi treba da platimo cijenom tom, da mi nemamo države više nikako".

Ovaj skromni prilog povodom godišnjice smrti predsjednika Izetbegovića napisan je iz razloga da se ne zaborave neke značajne pozitivne osobine koje političar, a posebno bošnjački, treba imati. Kod Izetbegovića su barem dvije bile jasno izražene. Kompromisno djelovanje, s jedne, i odlučnost da se ne ide ispod donje crte, s druge strane.