Utisci iz Japana IX
Kjoto
Kjoto (Kyoto) je svojevrsni historijski i ''duhovni'' centar Japana budući da je taj grad više od hiljadu godina bio njegova prijestonica. Godine 1869. prijestonica je prenešena u grad Oedo koji je zbog toga postao poznat kao To-Kyo (sintagma koja u japanskom ima značenje novi Kyoto – nova prijestonica) i vremenom potpuno poprimio novi naziv Tokyo (Tokio). No, bez obzira na to što je izgubio svoj značaj u političkom smislu, Kjoto je u srcima svih Japanaca ostao duhovni, tradicionalni i kulturni centar čitave nacije. Grad je u tom smislu pun šinto i budističkih hramova, kao i univerziteta – kako državnih tako i šinto univerziteta (rečeno nam je da čak oko 10 procenata populacije čitavoga grada otpada na studente), a interesantno je da ima i jedan kršćanski univerzitet. Naravno Kjoto je i jak turistički centar Japana, veoma popularna destinacija gotovo svih turista koji posjećuju ovu zemlju.
Zašto je stradalo moje Sarajevo
Pjesma osvojila nagradu na takmičenju u Turskoj; autor je učenica tursko-bosanskog koledža u Sarajevu
Bila sam mala i nisam znala
Zašto je bilo sve to?
Zašto je stradalo moje Sarajevo?
Zašto je Bosna krvlju polivena?
Zašto je majka suzama zalivena?
Dođoše neki ljudi zli
Haramom put svoj su gradili
Htjeli su nešto a ne znam što
Htjeli nešto a ne znam zašto?
Strašna je bila svaka granata
Velike bile su naše boli
Ipak smo znali i vjerovali
Da negdje u svijetu postoji
Neko ko nas iskreno voli.
Naši su gradovi porušeni
Naša su sela popaljena
Mladost je živote nevine gubila
Tuga je gospodar svega bila.
Četiri proljeća cvjetaše
Krvavi pupoljci na ružama
Četiri jeseni požnješe
Grob do groba po njivama.
Sjećam se kada u Sarajevo
Dođe Put «plavi», Put mira i ljubavi.
Počeše ljudi opet da žive, rade i vole
A mladi umjesto u rat krenuše u škole.
Bila sam mala i nisam znala zašto je bilo sve to
Zašto je stradalo moje Sarajevo?
A sad sam veća i to je sreća
Da znam da veliki su ljudi što voljeti znaju
A da su još veći oni što opraštaju.
Eho
Jednoga lijepog sunčanog dana, u jednoj lijepoj zemlji na brdovitom Balkanu, u stara dobra vremena, stariji čovjek i njegov najmlađi sin hodali su srećni jednim malim uskim šumskim puteljkom. Iznenada, pričajućci, negledajući ispred sebe, dječak se okrenuo da nešto vidi, naglo zape od jedan stari panj, udari se, posrnu i pade. Udarac je bio silovit, u momentu osjeti jaku bol u desnoj nozi, suze mu naglo navriješe na oči, a on iz sveg glasa nezaustavljivo kriknu: "Ajjoooj".