Osuda odluke VSTV
Odluka VSTV u BiH da se u pravosudnim institucijama i uposlenicima u pravosudnim institucijama, od portira do tužitelja, sudija, ali i advokata zabrani nošenje vjerskih simbola izazvala je s pravom velike reakcije. Reakcije uglavnom dolaze od strane Bošnjaka: IZ, bošnjačkih političkih subjekata, nacionalnih institucija, NVO-a, pojedinaca uključujući i ovom odlukom oštećena lica, advokate, sudije, tužitelje i dr. Pripadnici drugih naroda i vjera se slabije oglašavaju. Zašto? Zato što ono što podrazumjeva ova odluka ne dotiče skoro pa ni malo druge narode i vjere. Naime, ovom odlukom najviše šteta nanijeta je ženi muslimanki koja nosi hidžab. Hidžab je obaveza, propis određen od Boga jasnim uputama kroz Božiju riječ - Kur'an. Hidžab je obaveza i moranje vjernice, a nije dobra volja, osim ako ne prkosi Božijoj riječi. I zato žena muslimanka koja nosi hidžab, a koja je daktilograf, tužitelj, sudija, ili bilo šta u pravosuđu ne može da skine hidžab jer joj to zabranjuje VSTV. Hidžab nije simbol vjere nego živa vjera i ne može se porediti ni sa bradom muslimana, nit sa kratkim pantalonama, nit sa krunicom, brojanicom, tespihom, krstom, polumjesecom i zvijezdom, derviškom ili židovskom kapicom, šarenim prnjama krišnaita, ćelavim glavama kod istih, ahmedijom, džubetom, mantijom. Sve ovo se može i preporučeno je kroz neke vjere, ali se i ne mora. A hidžab se mora. Sve ovo nabrojano je sa jedne strane, a sa druge strane su zakoni, međunarodni o zaštiti ljudskih prava, koja podrazumjevaju i prava vjerskih sloboda. I pazite samo apsurda - pravosudna institucija, ona koja ''vedri i oblači'' u pravosuđu, koja je vrh pravosuđa, vrh zakona, vrh poštovanja zakona i prava ljudi donosi odluku koja je diskriminirajuća.
Udruženje ''Mladi muslimani'' oštro osuđuje ovakvu odluku VSTV i poziva iste da se pod hitno ova odluka povuče, da svoju visoku plaću opravdaju poštenim radom, a ne diskriminacijom vjernika ili bilo kog drugog. Istovremeno pozivamo sve bošnjačke institucije, intelektualce, političke subjekte da dignu svoj glas protiv ove odluke i preduzmu što je u njihovoj moći da se zaštite vjernice u pravosuđu, ali i svugdje gdje su sada diskriminirane: Oružanim snagama, sigurnosnim agencijama, a de facto i u mnogim drugim institucijama. Pozivamo istovremeno i pripadnike drugh naroda i vjera u BiH da se oglase ovim povodom, i dignu glas, a ne prešutno gledaju kako se diskriminiraju Bošnjaci i muslimani u zemlji u kojoj su nadpolovična većina.
Pismo poslanicima Kantona Sarajevo
Poštovani poslanici,
Sa gorčinom smo primili vijest da Skupština Kantona Sarajevo nije usvojila prijedlog Savjeta mjesne zajednice Dobroševići, a onda i općinskog vijeća Općine Novi Grad Sarajevo da se škola u Dobroševićima nazove po istaknutom bošnjačkom učenjaku koga je komunistička vlast bez ikakvog suđenja ubila u Sarajevu 29. juna 1945. godine. Koliko je to bilo svirepo i brutalno ubistvo govori i činjenica da se ne zna ni za mjesto gdje je rahmetli Mustafa ukopan. Danas se to dešava samo u Sjevernoj Koreji.
Komunistička vlast ubistvom rahmetli Mustafe Busuladžića nije okončala njegov progon. Po oprobanom sistemu ponavljanja laži dok ne bude prihvaćena kao istina komunisti su godinama anatemisali lik i djelo rahmetli Mustafe Busuladžića. Ta praksa prisutna je i danas kod sljedbenika ove retrogradne ideje, i u vezi činjenica iz skorije prošlosti, a posebno u odnosu spram uloge i zasluga koje su imali istaknuti muslimanski intelektualci i ulema te pripadnici organizacije ''Mladi muslimani''. Tako je već u javnosti gotovo prihvaćena laž da je rahmetli Alija Izetbegović obećao borcima i građanima BiH da će nakon rata jesti zlatnim kašikama. Ko je jednom vidio i poslušao rahmetli Aliju Izetbegovića jasno mu je da su zlatne kašike nespojive sa njegovom skromnom ličnošću.
Nažalost, poslanici koji su glasali protiv prijedloga za imenovanje škole imenom Mustafe Busuladžića ni četvrt stoljeća nakon pada komunizma nisu se oslobodili komunističkih laži i anatemisanja rahmetli Mustafe Busuladžića, kao ni drugih velikih bošnjačkih intelektualaca sredine i druge polovine prošlog stoljeća poput Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Huseina Đoze te svih pripadnika pokreta ''Mladi muslimani''. Sva bošnjačka nekomunistička inteligencija 50-ih godina prošlog stoljeća bila je u komunističkim zatvorima. Slobodno možemo reći da je bošnjačka akademija nauka i umjetnosti bila zatvorena. Interese Bošnjaka nije imao ko da zastupa i brani, a posljedice toga su nam dobro poznate: nepriznavanje Bošnjaka kao naroda, ukidanje bošnjačkih institucija kulture, medresa, nasilna ateizacija, zaborav zločina koji vodi ka novim stradanjima Bošnjaka itd.
Poštovani poslanici, vaši argumenti protiv Mustafe Busuladžića nisu tačni i korektni. Oslobodite se komunističkih laži i predrasuda, kao i kompleksa koji su vam nametnuti kroz desetljeća komunističke vlasti. Ne pozivajte se na nepostojeće argumente stavova rahmetli Mustafe Busuladžića prema ženama jer to spada u domen tumačenja odredbi islama kao vjere o čemu vi niste kompetentni da raspravljate. Ono što ste naučili u komunističkim političkim školama i večernjim školama, te kroz komunisitčke i antibošnjačke medije, što prije odbacite za dobrobit vašeg znanja i naziva poslanici i intelektualci.
Poštovani poslanici, od nas birani, pozivamo vas da preispitate svoje znanje i svoju odluku da odbacite prijedlog da škola u Dobroševićima dobije ime po Mustafi Busuladžiću. Budite ponosni na ovog intelektualca koji je zaslužio puno više od imena jedne škole.
Reakcija na demagoški stav Harisa Imamovića o Mustafi Busuladžiću
Reakcija na demogaški stav Harisa Imamovića o Mustafi Busuladžiću
Poštovani gospodine Imamović,
pročitavši Vaš komentar „Imenovanje škole po Busuladžiću uvreda je za žrtve genocida“, moramo reagirati na nedosljednost kojom se neke stvari žele „argumentirati“ i predstaviti kao borba protiv fašizma i nacionalizma. U vezi s tim želimo dati više informacija i Vama i svima onima koji budu čitali ovo naše reagiranje:
-krivica Mustafe Busuladžića zbog koje je ubijen, nije nepoznata iako nije bilo suđenja koje bi to potvrdilo. Ubijen je zbog objavljivanja podataka o komunističkim zločinima nad muslimanima u republikama pod vlašću Sovjetskog Saveza i upozoravanja da i muslimane ovih prostora može zadesiti ista sudbina. (Koliko je bio u pravu pokazuju statistike po kojima su komunisti ubili više nevinih ljudi i civila nego fašisti, potpuno nekritičko podržavanje staljinista i njihovih zločina od strane domaćih komunista - sve do 1948. godine, dakle i u vremenu kada su ubili Busuladžića, kao i činjenica da su komunističke vlasti u Jugoslaviji bili rigoroznije po mnogo čemu prema Mladim muslimanima negoli prema četnicima i ustašama.)
-vaše elaboriranje da li je dopušteno strijeljati ljude spada u domen polemike o opravdanosti smrtne kazne. Niste u pravu što na bazi toga želite kritikovati „naoko liberalne kritičare komunističkog režima“ jer uprkos „proklamiranim vrijednostima demokratskog društva“, ostaje činjenica da u svijetu u kojem živimo postoje zločinci koji zaslužuju smrtnu kaznu a to potvrđuju i nesrazmjerno male i blage kazne Haškog tribunala za zločine na teritoriji bivše Jugoslavije.
-neumjesno je vaše izjednačavanje Mustafe Busuladžića i Mušana Topalovića Cace. Ovaj drugi je, i pored određenih ratnih zasluga, nedvojbeno okrvario ruke postavši odgovoran za više ubistava, dok Mustafa Busuladžić nije nikoga ubio, nikoga ranio, nikoga udario, nikom „ni čvoku opalio“. Njegova jedina krivica je „verbalni delikt“. Taj verbalni delikt nije opravdavanje holokausta niti ustaških zločina jer Mustafa Busuladžić to nije činio.
-Verbalni delikt koji navodite Vi i „njegovi današnji protivnici“ je rečenica za koju kažete da opravdava genocid nad Jevrejima. To je nedvojbeno tumačenje kur'anskih pripovijesti o ponašanju Jevreja i svih naroda koji dopuste da među njima preovladava grijeh, i sasvim je nategnuto navoditi nju kao neki podstrek Trećem Rajhu i NDH-u u zločinima holokausta. Kad pažljivije pročitate tu rečenicu shvatićete da se ne može zaključiti da su Jevreji nestali zato što su se muslimani borili protiv njihovih trgovinskih i lihvarskih špekulacija već su nestali zbog drugih okolnosti kojima uzrok nisu muslimani, a Mustafa to koristi da kritikuje pripadnike svog naroda na isti način kako kritikuje i Jevreje.
-Zašto je danas normalno da književnici i novinari poput Marka Vešovića, Gojka Berića, Nikole Kovača imaju pravo ustvrditi da je čitav jedan narod (u njihovoj slučaju srpski) doživio moralno srozavanje dok se u slučaju da to izrekne neki Mustafa isto odmah smatra nacionalšovinizmom, fašizmom i sl.?
-Mustafa očito nije smatrao da su Jevreji dobre komšije i nije se libio to reći poput današnjeg gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića kojeg nije bilo sramota da u svojim predizbornim nastupima govori negativno o činjenici da ljudi druge nacionalnosti mogu postati njihove komšije? („nećemo dozvoliti da Tuzla postane poput Sarajeva, da nam se Arapi ovdje doseljavaju ...“). Zašto treba da se odgajamo na premisama da Jevreje trebamo bezrezervno voljeti i Arape bezrezervno mrziti?
-Drago nam je da u tekstu ističete neke primjere koji potvrđuju da je muslimanska ulema i inteligencija tog doba imala ispravan kurs i stav prema tadašnjim događanjima što dokazuje da je velika laž tvrdnja da su Srbi bili masovno uključeni u antifašističke pokrete sa nekim izuzecima za razliku od Bošnjaka i Hrvata koji su masovno podržavali fašiste sa nekim izuzecima na strani antifašista – tvrdnja koja se često isticala i za vrijeme Titine Jugoslavije pa sve do njenog raspada.
-Antifašističke rezolucije u mnogim gradovima BiH početkom II svjetskog rata na našim prostorima u kojima se otvoreno protestuje protiv ubijanja Srba i Jevreja od strane NDH su pokretali upravo Mustafini istomišljenici, njegovi prijatelji i kolege (poput Mehmeda Handžića), te njegovi učenici, kasnije i pripadnici mladomuslimanskog pokreta (poput Abdulaha Budimlije). To takođe ukazuje na činjenicu da se tumačenjem Mustafinih izjava izvan cjelokupnog konteksta isti želi okarakterisati kao klerofašista.
-Zašto današnji poštovaoci komunističke nam prošlosti imaju duple standarde kakve su imali i komunisti poslije 1945. godine? Oni komunisti koji su tada prihvatili Ivu Andrića u okrilje svoje partije, zanemarujući i opravdavajući činjenicu da je isti bio ministar Kraljevine Jugoslavije u vrijeme kada je potpisan Trojni pakt sa nacističkom Njemačkom? Zašto ne osuđuju Ivu Andrića za njegove izjave u kojima veliča Hitlera („koristim priliku da izrazim najljepše želje za ličnu sreću vaše Ekselencije, koja sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Rajha ...“) Je li zbog toga što su ga mnogi komunisti „oprali“ na način da su se retuširale i fotografije iz tog perioda na kojima je dotični bio u društvu sa fašistima? Ili zbog njegovog navodnog „pokajanja“ koje se ogledalo u činu dolaska u Beograd 1941. godine? Ili zbog činjenice da je sav period rata u Beogradu Andrić pisao romane, u kojima čitav jedan narod prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubljiv? Što je mnogo drastičnije u odnosu na prikaz drugog naroda kao nezasitih lihvara?
-Ako je takav lik, sa opusom brojnih izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava mogao postati tako priznat na ovim prostorima, zašto i neka škola ne bi mogla dobiti naziv po Mustafi Busuladžiću?
-U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti, Andrić se kod talijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji na način da se svi presele u Tursku. Zašto se Vi i Vaši istomišljenici, gospodine Imamoviću ne oglasite protiv činjenice da su mnoge ulice i škole u BiH dobile i nose ime po ovome zagovorniku etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta?
-Na kraju ovog obraćanja, možemo ustvrditi da su romani Ive Andrića stvarali opravdanje srpskim koljačima za zločine nad muslimanima, te da je imenovanje ulica po Ivi Andriću uvreda za žrtve genocida, kako onog u II svjetskom ratu tako i ovog iz perioda 1992.- 1995.