Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XIII dio): bitka na HendekuKazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XIII dio): bitka na Hendeku

El Ahzab (Saveznici)

Protjerani Židovi Benu Nadir što se naseliše u Hajberu žudili su da pronađu načina da povrate svoje bogate palminjake u Medini i u tom smislu su sve svoje nade polagali u Kurešije iz Meke. Kako se širom Arabije već bilo pročulo o kurejšijskoj sramoti vezanoj za dogovoreni boj na godišnjicu bitke na Bedru, Židovi pravilno zaključiše kako će ih to potaknuti da što prije organiziraju konačni uništavajući napad na Medinu. Tako je krajem pete hidžretske godine, odnosno 627. godine nakon Isaa, alejhisselam, Hujej, starješina Nadirija, zajedno sa ostalim starješinama hajberskih Židova tajno otišao u Meku.

Tamo se oni sastadoše sa Ebu Sufjanom i ostalim mekanskim vođama i ponudiše im svoju pomoć i savezništvo u borbi protiv Muhammeda, alejhisselam. Naravno, mekanski idolopoklonici bez dvoumljenja prihvatiše ovu ponudu, pa uvedoše židovske starješine u Kabu da sklope sporazum. Tamo su se dvije strane svečano zavjetovale pred Bogom da će se međusobno pomagati sve dok ne ostvare svoj cilj. Tom prilikom Ebu Sufjan upita Židove šta oni misle da li je tradicionalna vjera Kurejšija bolja od vjere Muhammedove, alejhisselam, a oni mu bez imalo dvoumljenja odgovoriše kako je kurejšijska vjera ispravnija i bliža istini od Muhammedove!? Ovakav židovski odgovor samo je jedan u nizu primjera njihove izdaje dragoga Boga, o čemu smo već ranije govorili, ali je on svojevrstan vrhunac židovskog duhovnog sunovrata jer oni, koji su sebe smatrali monoteistima i sljedbenicima Ibrahima, alejhisselam, baš u sred Kabe koja je zemaljski duhovni centar monoteizma, bez imalo stida i ustručavanja rekoše da su mnogobošci i idolopoklonici kod dragog Boga ispravniji od muslimana monoteista čime se, kako nam časni Kur'an jasno kazuje, i sami uprljaše mnogoboštvom i zaslužiše veliku srdžbu dragoga Allaha:

Zar ne vidiš one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i šejtana vjeruju, a o neznabošcima govore: "Oni su na ispravnijem putu od vjernika". Njih je Allah prokleo, a onome koga je Allah prokleo nećeš naći nikoga ko bi mu pomogao. Kada bi oni bilo kakav udio u vlasti imali, ljudima ne bi ništa dali, ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali, i bilo ih je koji su u nju vjerovali, a bilo ih je koji su od nje odvraćali - njima je dovoljan Džehennem, oganj užareni! (4:51-55)

Židovi prema dogovoru nisu imali obavezu vojno učestvovati u predstojećem napadu, osim Hujeja koji se obavezao da će podići Kurejzije da se okrenu protiv Poslanika, ali su se oni obavezali da će potplatiti sve nomade iz Nedžda da se priključe napadu na Medinu.

Tako su hajberski Židovi obećali Gatafanijama polovinu roda hurmi u Hajberu čime su osigurali njihov pristanak, a takođe je i pleme Benu Esed dalo svoj pristanak. Međutim, Židovi nisu takvog uspjeha imali kod svih arapskih plemena iz Nedžda, jer je pleme Benu Amir u cijelosti ostalo vjerno svome savezu sa Muhammedom, alejhisselam, a među Benu Sulejmom već je bila jedna značajna grupa ljudi koji su, pod jakim dojmom onoga što se desilo na vrelu Ma'una,[1] kao i raznim drugim plemenitim putevima upute dragoga Allaha, primili islam, pa se tako samo jedan dio ovog plemena, njih oko sedam stotina, priključio napadu na Medinu. Na ovaj način se okupila vojska u broju od oko deset hiljada ljudi, koju časni Kur'an naziva imenom ''El Ahzab (Saveznici)''.

Hendek

Vijest o napadu stigla je u Medinu u vrijeme kada su ''Saveznici'' već bili na putu, tako da je Muhammedu, alejhisselam, i svima u oazi bilo jasno da im je preostalo svega nekih sedam dana vremena za pripreme. Poslanik je odmah digao čitavu Medinu na noge i pozivao ih na čvrstu vjeru i strpljenje, stalno im naglašavajući da će ih dragi Allah sigurno pomoći i zaštititi, dok je njihovo da se u ovoj kušnji ponašaju onako kako priliči iskrenim vjernicima, mu'minima. S obzirom da je bilo nužno veoma brzo djelovati, a Objava nije davala konkretne naredbe kako postupiti, Muhammed, alejhisselam, je okupio jedan broj ashaba da se dogovore o planu odbrane. Mnogi su iznosili svoja mišljenja i ideje, ali na kraju svi jednoglasno prihvatiše prijedlog Selmana el Farisija da se primjeni perzijska taktika odbrane napadnutog grada – da se oko njega iskopa rov (hendek) dovoljno dubok i širok da ga neprijateljski konjanici ne mogu preći.

U stvari, nije bilo potrebe da se baš oko čitavog grada kopa Hendek[2] zato što su se na nekim mjestima na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani Medine nalazile prirodne prepreke u vidu manjih stjenovitih brda koje je samo trebalo zaposjesti i čuvati, a bilo je i dosta utvrđenih kuća čije su zidine bile dovoljno velike i jake da onemoguće prolaz neprijatelju. Hendekom je na tim stranama trebalo samo povezati te utvrđene tačke, dok bi se najveća dionica trebala kopati sa sjeverne strane Medine. Na jugoistočnim prilazima gradu nalazile su se utvrde muslimanskih saveznika, Židova iz medinskog plemena Benu Kurejza. Pošto su Kurejzije imali sklopljen sporazum sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, na njih se u cijelosti računalo da će štititi Medinu sa te strane, pa tu Hendek, najvjerovatnije, nije uopće kopan.[3]

S obzirom da je vremena za kopanje tako velikog jarka bilo izuzetno malo, odmah je započela grozničava trka sa vremenom. Radilo se svakog dana od sabaha, kada bi nakon namaza svi zajedno išli na rad, pa do akšama. Posao je bio podijeljen tako da su jedni kopali, a drugi nosili zemlju u gusto pletenim košarama od palminih vlakana koje su inače bile korištene za transport hurmi. Iskopano kamenje je bilo slagano na manje gomile koje su bile pravilno raspoređene na medinskoj strani Hendeka, kako bi ih mogli koristiti protiv neprijatelja, a i nosači su, nakon što bi ispraznili svoje košare, u njih stavljali kamenje i nosili ga na rov. Sva iskopana zemlja odlagana je sa medinske strane Hendeka tako da je ona predstavljala dodatnu barijeru za napadače, a braniteljima zaklon i povoljniju poziciju iznad napadača odakle su ih lahko mogli gađati strijelama i kamenjem. Pošto su svi bili potpuno svjesni kako im sa svakim proteklim sahatom preostaje sve manje i manje vremena, neprestano su podsticali jedni druge da drže tempo i ne posustaju. Počelo i je takmičenje među njima ko će više iskopati, a zaostajanje za ostalima se smatralo velikom sramotom. Posebno se u radu isticao hazreti Selman koji je zbog dugogodišnjeg napornog rada u židovskom ropstvu bio pun snage i kondicije, tako da su svi za njega govorili da radi za desetericu. U radu su učestvovali svi odrasli muškarci i dječaci, ali je njima bilo naređeno da napuste Hendek čim se pojave neprijatelji.

Naravno, i Muhammed, alejhisselam, je skupa sa svim ostalima učestvovao u radu, nekada na kopanju, nekada na nošenju zemlje, a do nas je došlo svjedočenje jednog od dječaka o velikoj ljepoti Poslanikovoj kad ga je on gledao kako radi na Hendeku u crvenoj odjeći omotanoj oko pasa, grudi pokrivenih prašinom i duge kose koja mu je dosezala do ramena.

Uzvišeni cilj mubarek posla, kao i učešće Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u njemu, svakako su doprinijeli da i pomoć dragog Allaha bude iznimno izražena. U stvari, ako bi uzeli u obzir kratkoću vremena, obimnost posla i slabe tehničke mogućnosti tog vremena, sâmo iskopavanje Hendeka u takvim uslovima je očevidna mu'džiza, veliko čudo kojim je dragi Allah pomogao plemenitog Poslanika i njegove drugove, ali i pored ovog čuda koje su mogli primijetiti oni koji razmišljaju, dragi Allah je slao i sasvim očevidne znakove Svoje pomoći koje su svi mogli vidjeti kroz mu'džize Muhammeda, alejhisselam, koje je on pokazao tokom iskopavanja Hendeka.[4]

Tako je jedan od ashaba po imenu Džabir u jednom trenutku naišao na veliku stijenu koju nikako nije mogao izvaliti iz njenog ležišta, pa je pozvao Poslanika da mu pomogne. Muhammed, alejhisselam, je zatražio vode, njome izaprao svoja mubarek usta i pomiješao je tako sa svojom mubarek pljuvačkom, te je vratio u posudu. Nakon što je nešto proučio nad vodom njome je poprskao stijenu i stijena se istog trenutka pretvorila u hrpu pijeska koju su potom lahko lopatama izbacili van.

Na identičnu prepreku je naišao i hazreti Omer koji je nakon što su propali mnogi njegovi pokušaji da stijenu razbije ili je izvali, pozvao u pomoć Muhammeda, alejhisselam. Poslanik je uzeo od Omera krampu i udario po stijeni. Odmah su iz nje sijevnule mnoge iskre i formirale bljesak koji se digao u vis i otišao u pravcu juga. Nakon idućeg udarca ponovo se pojavio isti bljesak, ali je on ovog puta otišao preko Uhuda u pravcu sjevera. Muhammedov, alejhisselam, treći udarac razbio je tu ogromnu stijenu na male komade, a i on je bio praćen bljeskom koji je sada otišao preko horizonta u pravcu istoka. Tu je bio prisutan hazreti Selman el Farisi koji je vidio sva tri bljeska i upitao o tome Muhammeda, alejhisselam. Poslanik mu odgovori da je svjetlošću prvog bljeska vidio dvorce u Jemenu, svjetlošću drugoga dvorce u Siriji, a svjetlošću trećega bijelu palatu Kisre, kralja Perzije. Resulullah Muhammed, alejhisselam, je ove vizije protumačio tako da mu je dragi Allah prvim udarcem otvorio put ka Jemenu, drugim put ka Siriji i dalje u pravcu sjevera, ali i zapada, a trećim mu je otvorio put ka Perziji i dalje na istok. To je, dakle, bio jasan znak da će se Muhammedova, alejhisselam, vjera ugnijezditi i svim pomenutim krajevima i širiti dalje na sve četiri strane svijeta.

Džabir, ashab kome je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pomogao pretvorivši, sa Allahovim dopuštenjem, stijenu u pijesak, odlučio je narednog dana, kada završe kopanje, Poslanika pozvati u svoj dom na večeru. Kada je tu namjeru izložio svojoj ženi, ona mu je rekla da nemaju ništa drugo osim jedne ovce i nešto ječma, ali i pored svoje oskudice oboje njih bijahu spremni sve to potrošiti da ugoste Allahovog Poslanika u svome domu. Tako je iste večeri Džabir zaklao ovcu, a njegova žena ju je sutradan ispekla, samljela ječam i od tog brašna pripremila nešto hljeba. Kada se sutradan završilo kopanje, Džabir je otišao do Muhammeda, alejhisselam, koji je upravo izlazio iz Hendeka i pozvao ga na večeru:

... ''Poslanik spusti svoj dlan na moj'', pričao je Džabir, ''i ispreplete svoje prste sa mojima. Ja sam želio da on krene sam, ali on reče telalu da glasno vikne: 'Hajdete sa Vjerovjesnikom Božijim u Džabirovu kuću. Odazovite se, Džabir vas poziva'.'' Džabir izgovori ajet koji se proporučje vjernicima kad ih zadesi kakva nevolja: Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo,[5] pa krenu prije njih da upozori svoju ženu. ''Jesi li ih ti pozvao ili on?'' ''Ne, on ih je pozvao'', reče Džabir. ''Onda neka dođu'', reče ona, ''jer on najbolje zna.'' Jelo staviše pred Poslanika i on ga blagoslovi, te poče jesti. Za sofrom je s njim sjedilo deset ljudi, pa kad se svi najedoše, ustadoše i odoše svojim kućama, oslobađajući mjesto za desetericu drugih, i tako je to trajalo sve dok svi radnici iz Hendeka nisu utolili svoju glad, a za njima osta još ovčijeg mesa i hljeba.[6] ...[7]

Jedne druge prilike Resulullah, Muhammed, alejhisselam, vidje jednu djevojku kako dolazi na radilište noseći nešto u svojim rukama. Zovnu je i ona priđe. Reče da je ona bratična Abdullaha ibn Revahe i da je došla da donese hurme svome ocu i amidži da jedu:

...''Kad sam rekla Poslaniku Božijem da nosim datule ocu i amidži, on mi je naredio da ih njemu dadnem. Zato sam mu ih istresla u ruke, ali ih ne bijaše ni cijela pregršt. On zatraži da mu donesu ogrtač i da ga rašire, te baci na njega hurme tako da se po njemu razletješe na sve strane. Potom naredi onima što su bili sa njim da pozovu kopače na ručak, a kad ovi dođoše počeše jesti, a hurmi je blo sve više, te su se još uvijek presipale preko ruba ogrtača kad su ljudi poustajali.'' [8]...[9]

Nakon šest dana grozničavog kopanja, milošću dragoga Allaha, jarak je iskopan, a u međuvremenu su žene i djeca obrali sve usjeve izvan Hendeka kako ih neprijatelji nebi mogli koristiti za vlastitu ishranu ili ishranu svojih konja i deva.

Opsada

Samo što je kopanje Hendeka bilo završeno, u Medinu stiže vijest da je neprijatelj pred vratima. Kurejšijska vojska kretala se dolinom Akik i Medini se približavala iz pravca jugozapada, dok su njihovi saveznici iz Nedžda dolazili iz pravca istoka prema brdu Uhud. Poslanik je odmah naredio da se svo stanovništvo iz rubnih dijelova oaze iseli u centralni utvrđeni dio. Sve žene i djeca bili su smješteni u utvrđenjima, a vojska od oko tri hiljade muslimana predvođena Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, je izašla izvan zidina Medine na rubove Hendeka. Poslanik ih je podijelio u skupine - svaka je bila zadužena da čuva stražu na onom dijelu Hendeka koji je bio njena zona odgovornosti. Centralni logor je postavljen u podnožju brda Sel', strateškoj poziciji odakle se padina spuštala prema Hendeku, pa su muslimani osim Hendeka bili zaštićeni i znatno višom pozicijom odakle su lahko mogli vidjeti sve pokrete neprijatelja i gađati ga strijelama i kamenjem. Tu je bio podignut i Muhammedov, alejhisselam, komandni šator od crvene kože gdje su Aiša, Umm Selema i Zejneba na smjenu boravile s njim.

Za to vrijeme neprijatelj je još uvijek bio razdvojen u dva odvojena logora koji su se nalazili nedaleko od brda Uhud. I jedni i drugi bijahu zaprepašteni činjenicom da su svi usjevi već bili obrani tako da nisu imali dovoljno hrane za svoje jahalice. Istina, deve su donekle mogli hraniti sa nešto zelenila od akacije i tamariske, ali su konje mogli hraniti isključivo ograničenim količinama stočne hrane koju su ponijeli sa sobom. Zbog takve situacije bilo im je sasvim jasno da im je vrijeme ograničeno i da sa svojim neprijateljem moraju završiti čim prije. Ubrzo su se ''Saveznici'' spojili i zajedno nastavili napredovati prema Medini. Kada su se približili gradu, obradovalo ih je što su vidjeli da je muslimanski logor postavljen izvan zidina grada jer su smatrali da bi za njih bilo puno više problema u slučaju da su zatekli Muhammedove, alejhisselam, borce raspoređene na zidinama grada i grudobranima. Radosno su komentarisali kako im sukob na otvorenom polju daleko više odgovara, jer će tako njihova velika nadmoć u broju ljudi doći do izražaja u punoj mjeri. Međutim, njihovo radosno i uznosito iščekivanje lahke pobjede, pretvori se u šokantnu zbunjenost kada primjetiše da se između njih i muslimana nalazi dubok jarak. To je zaista bio potpuni šok za njih, nešto sasvim novo, nešto čime se do tada niko od Arapa nikada nije u borbenoj taktici poslužio. Suočeni sa sasvim neočekivanom odbrambenom taktikom muslimana i svjesni da im je u takvoj situaciji ranije planirana taktika potpuno propala, Saveznici odustadoše od napada prvoga dana i povukoše se izvan dometa muslimanskih strijela da se presaberu i posavjetuju. Jasno im je bilo da moraju pronaći neki način da premoste jarak ako žele ostvariti svoje ciljeve, pa su obavezali Halida ibn Velida i Ikrimu ibn Ebi Džehla, koji su i tada, baš kao i na Uhudu, bili komandanti kurejšijske konjice, da pažljivo ispitaju jarak čitavom njegovom dužinom i pronađu mjesto gdje bi se on mogao premostiti. Halid i Ikrima su tako i učinili i ustanovili da je jarak bio tako dobro napravljen da se on jedino mogao premostiti tamo gdje bi bio branjen sa izuzetno malim brojem branilaca. Ali, pošto je jarak čitavom svojom dužinom bio dobro branjen, bijaše očevidno jasno kako u takvim okolnostima njegovo premošćavanje nikako nije moglo biti izvedeno. Halid i Ikrima su, istina, pronašli jedno uže mjesto, ali je baš ono bilo najjače branjeno. Suočivši se sa beznadežnom situacijom Halid i Ikrima svojoj frustraciji dadoše oduška kroz uzvik: ''Kakve li podvale! Arapi se nikada nisu služili ovakvim sredstvima. S njima je sigurno neki Perzijanac.''[10] Ipak su Saveznici narednih dana pokušali par puta napasti na Hendek, ali su ti pokušaji potpuno propali jer njihovi konji nikada ranije nisu vidjeli jarka tako da su ga se jako plašili. To saznanje ih je potpuno učvrstilo u uvjerenju da sa svojim konjima mogu preći jarak samo ako bi imali dovoljno vremena da ih polahko, stalno ih umirujući, postepeno priviknu na nešto što nikada ranije nisu vidjeli i čega se jako plaše - a to bi mogli učiniti samo na mjestu gdje bi broj branilaca bio mali i onda kad bi njima značajno oslabila pažnja. Dakle, napadačima nije preostalo ništa drugo nego da čekaju trenutak slabosti svojih protivnika.

Tako je počela bitka živaca. Oružanog sukoba nije bilo, osim povremene razmjene strijela, a težište čitave bitke bilo je na tome ko će prije psihološki popustiti u situaciji kada protok vremena vrši pritisak na živce i jednih i drugih. Saveznici su znali da svakim narednim danom njihove deve, a naročito njihovi konji, imaju sve manje hrane i da se približava trenutak odluke, ili će uspjeti u napadu, ili će morati potpuno odustati i vratiti se nazad. Sa druge strane, muslimani su svakog dana preko Hendeka gledali u mnoštvo svojih neprijatelja koji bili su potpuno prekrili ravnicu dokle god je pogled dosezao, dobro znajući da oni samo čekaju na trenutak njihove neopreznosti i malo slabosti u njihovoj odbrani da provale preko jarka u Medinu. Zato se moralo neprekidno dežurati i dan i noć, te uvijek biti čvrst i sposoban odbiti svaki napad. Najjači i najsposobniji muslimanski borci bili su u stalnom pokretu, obilazeći jarak i djelujući u ulozi interventnih jedinica tamo gdje je to bilo potrebno.

Kritični momenti

U bici živaca, naravno, dvije strane nisu bile u istom položaju, jer su muslimani imali svoju vjeru koja im je davala duhovnu snagu neizrecive veličine, a koja nikako nije mogla biti značajno umanjena prisustvom izvjesnog broja munafika u njihovim redovima. Tako su muslimani, iako opterećeni stalnim dežuranjem, te neizvjesnom i napetom situacijom, bitku živaca dobijali, a nervoza i frustracija su sve više rasli među napadačima, naročito među beduinima iz Nedžda koji su gubili živce jer su sve više bili ubijeđeni da neće dobiti niti željeni bogati plijen, niti obećanu im nagradu za osvajanje Medine. Pošto su upravo materijalni razlozi bili ključni faktor radi kojeg su beduinska saveznička plemena uopće i pristala učestvovati u napadu, stalno rastuća izvjesnost da će im sve to izmaći kod njih je povećavala spremnost na odustajanje i povratak kućama.

Čim su Kurejšije to primijetile znali su da se došlo do prelomne tačke kada se moralo hitno naći rješenje ili će napad sasvim propasti. Osvjedočivši se u svoju potpunu nemoć da premoste Hendek, oni zaključiše da im je jedina šansa u tome da navedu Židove da im se pridruže, jer bi tada muslimani bili napadnuti sa dvije strane i bili bi prisiljeni oslabiti odbranu jarka, što bi Saveznicima omogućilo da ga uspješno premoste i potom, zajedno sa Židovima, potpuno unište muslimane. Tako se sva razmišljanja napadača okrenuše ka Židovima i Ebu Sufjan pozva Hujeja da doista i učini ono što im je stalno obećavao, da okrene židovsko pleme Benu Kurejza na njihovu stranu. Hujej se odmah bacio na posao i otišao do utvrde Ka'ba ibn Eseda starješine Benu Kurejza:

... Beni Kurejzije su se plašili Hujeja. Smatrali su da on donosi nesre­ću, da je jedan jako zlokoban čovjek koji je doveo do propasti svoj vlas­titi narod, pa bi se to i njima moglo desiti ako mu puste na volju. Još vi­še su ga se bojali zbog njegove nadmoćne snage duha kojoj se teško mo­glo oprijeti. Kad bi on nešto poželio, savladao bi sve svoje protivnike i nije ni sebi ni drugima dopuštao da predahnu sve dok ne bi postigao svoj cilj. On sada ode u tvrđavu kurejzijskog starješine Ka'ba ibn Eseda - ­upravo je on sklopio njihov savez sa Poslanikom - zakuca na kapiju i predstavi se ko je.

Ka'b u prvi mah odbi da mu otvori. "Proklet da si, Ka'be," povika Hujej, "pusti me unutra." "Neka si ti proklet, Hujeje," odbrusi mu Ka'b, jer je dobro znao šta ovaj želi. "Sklopio sam savez sa Muhammedom i neću prekršiti ono što je među nama dvojicom." "Pus­ti me unutra," zamoli Hujej, "da porazgovaramo." "Neću," reče Ka'b. Na kraju ga Hujej optuži da neće da ga pusti unutra jer mu je žao hrane što će ju podijeliti sa njim, a ovo toliko razbjesni Ka'ba da mu otvori kapi­ju.

"Proklet da si, Ka'be," reče Hujej. "Donosim ti vječnu slavu i snagu kakvu ima razbješnjelo more. Dovodim ti Kurejšije, i Kinanije, i Gata­fanije, s njihovim vođama i starješinama, svih deset hiljada ljudi i hilja­du konja. Zakleli su mi se da neće predahnuti dok Muhammeda i one što su s njim ne zbrišu sa lica zemlje. Ovog puta Muhammed neće umaći!" "Tako mi Boga," potuži se Ka'b, "donosiš mi sramotu za sva vremena, ­oblak bez vode, i sav od groma i munja, i samo to. Proklet da si, Huje­je, ostavi me, i pusti me da budem ono što jesam." Hujej je vidio da on popušta, te vještim jezikom stade navoditi ogromne prednosti koje će imati ukoliko unište novu vjeru. Na kraju se zakle Bogom, najsvetijom zakletvom: "Ako se Kurejšije i Gatafanije vrate na svoje posjede prije nego što unište Muhammeda, ja ću ući s tobom u tvoju tvrđavu, pa će­mo dijeliti istu sudbinu." Ovo je uvjerilo Ka'ba da opstanak islama nije moguć pa je pristao poništiti savez između svog naroda i Poslanika. Hu­jej zatraži da vidi taj dokument, a kad ga pročita, pocijepa ga na dva di­jela. Ka'b tada ode svojim saplemenicima da im kaže šta su njih dvoji­ca odlučili. "Koja korist od toga," upitaše oni "što će s tobom poginuti Hujej ako i ti pogineš?" Isprva je naišao na snažno protivljenje.

Kod Beni Kurejzija je, inače, došao da živi Ibnu l-Hejjeban, stari Židov iz Sirije, koji se nadao da će sresti budućeg Poslanika i opisao ga, uporno tvrdeći da će se on veoma brzo pojaviti, a mnogi od njih su osje­ćali da je upravo Muhammed taj čovjek, mada su rijetki bili oni koje je mogao zanimati poslanik koji nije Židov, a još rjeđi oni što su mogli izvući bilo kakve stvarne zaključke o opasnosti suprotstavljanja Posla­niku, pa bio on Židov ili ne. Što se tiče većine, oni jednostavno nisu že­ljeli prekinuti politički savez; ali kada je nekoliko licemjera donijelo vi­jesti koje su potvrdile ono što je Hujej rekao, i kad su neki od njih sami, neopaženo otišli da se uvjere, opće mišljenje se počelo naginjati u korist Kurejšija i njihovih saveznika. Gledajući preko jarka sa medinske stra­ne pružao se zaista zastrašujući prizor ravnice preplavljene ljudima i ko­njima dokle je pogled dosezao. ...[11]

Kako se vidi iz prethodnog citata, opet je došla do izražaja činjenica da Židovi nikada nisu prihvatili Muhammeda, alejhisselam, kao Božijeg poslanika i ono o čemu smo ranije govorili – da su sve svoje odnose s njim gradili isključivo na političkoj ravni. U tom smislu je početno protivljenje Ka'ba ibn Eseda i većine Kurejzija upornim nagovaranjima Hujeja bilo zasnovano samo na tome što se oni nisu htjeli odreći mnogih koristi koje su imali od svog formalnog saveza sa Poslanikom. Ali, kada su vidjeli svu silinu i snagu napadačke vojske, procijenili su da su muslimani sigurni gubitnici i zato su se brže bolje okrenuli na stranu onih za koje su bili sigurni da će u toj bici pobijediti.

Za muslimane je ova izdaja Kurejzija uistinu bila grom iz vedra neba, podlo i mučki zabijeni nož u leđa u trenucima najveće opasnosti. Prvi koji je od muslimana čuo glasine da Benu Kurejza okreću leđa muslimanima bio je, kako se prenosi, hazreti Omer i odmah je obavijestio Poslanika o tome. I sam Muhammed, alejhisselam, se vidno uozbiljio kad je saznao za tu šokantnu vijest. Odmah je poslao delegaciju od četiri ugledna ashaba da se obrate Kurejzijama i vide šta je prava istina o svemu tome, posebno ih upozorivši da mu, ako glasine o izdaji budu tačne, to kažu na šifrovan način koji će samo on razumjeti, a ako glasine budu pogrešne, to kažu javno da svi mogu čuti:

... Kada je vijest o ovome (izdaji Benu Kurejza, primjedba autora), stigla do Božijeg Poslanika i muslimana, Poslanik je poslao Sa’ada b. Mu’aza b. el-Numana, tadašnjeg prvaka plemena Evs, te Sa'ada b. 'Ubadu ibn Dulejma, prvaka Hazredža, 'Abdullaha b. Revahu i Huvata b. Džubejra.[12]

''Idite i provjerite istinitost tih informacija!''; rekao im je. ''Pa ako budu tačne, saopćite mi ih na način koji ću samo ja razumjeti, tako da ne obeshrabrite ljude. No ako ustanovite da se drže ugovora koji postoji među nama, recite to ljudima javno!''

I oni su otišli do njih. Međutim, situacija je tamo bila mnogo gora od informacija koje su bile doprle do Poslanika.

''Ko je taj Božiji poslanik?!''; pitali su. ''Između nas i Muhammeda ne postoji nikakav ugovor niti dogovor!''

Sa’ad b. Mu’az, budući da je bio plahovit čovjek, zapodjenuo je s njima žestoku svađu i jako su se među sobom izvrijeđali. ''Ostavi se njihovih psovki!''; rekao mu je Sa'ad b. 'Ubade. ''Ono što je među nama, mnogo je više od toga!''

Potom su se vratili Božijem Poslaniku, sallellahu 'alejhi ve sellem, i nakon što su ga pozdravili samo su rekli: '''Adal i el-Karra!''; aludirajući time na prijevaru ta dva plemena koju su ona učinila prema Hubejbu i njegovim ljudima.[13]

''Allahu ekber!''; rekao je Poslanik. ''Allah je Najveći! Radujte se, muslimani!'' ...[14]

Situacija je bila kritična i, racionalno gledano, izgledalo je da nema spasa. Međutim, voljom dragoga Allaha ovo je bila samo jedna velika kušnja, najteža kojom, kako to časni Kur'an jasno kaže, vjernici mogu biti uznemireni:

... kad su vam (neprijateljske vojske) došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali - tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni ... (33:10).

Ali, ovo je ujedno bila i kušnja koja, zbog svoje iznimne težine, sasvim jasno ukazuje na istinske vjernike koji, ojačani tevekullom – osloncem na dragoga Allaha, nepokolebljivo gledaju u oči najvećoj opasnosti. Vjernike koji i u ovakvim kritičnim momentima ostaju smireni i u tome prepoznaju kušnju, ali ujedno i najbolju šansu da se maksimalno umile Svemilosnom, Samilosnom čime im se dodatno povećava vjerovanje i predanost dragome Allahu:

... A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: "Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!" - i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost. (33:22)

Sa druge strane, ova kušnja je takođe ukazala na sve slabosti ljudi slabije vjere i na munafike, koji su u tim kritičnim momentima samo tražili šansu da sebe i svoje imetke spasu od očekivane sigurne propasti.

Tako su neki od njih otvoreno optuživali Poslanika i pozivali da se napusti odbrana Hendeka, dok su drugi izmišljenim razlozima od Poslanika tražili dozvolu da napuste svoje položaje na Hendeku:

... Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: "Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!" Kad su neki među njima rekli: "O stanovnici Jesriba (Medine), ovdje vam nema stanka, zato se vratite!", a drugi među njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: "Kuće su naše nezaštićene!" - a nisu bile nezaštićene, već su se oni htjeli izvući. A da su im sa raznih strana prodrli i da su onda od njih zatražili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati, a za Allahu datu obavezu će se odgovarati! (33:12-15)

Ali, milošću dragoga Allaha, broj vjernika bolesnih srca i munafika među ashabima bi isuviše mali da bi oni mogli izazvati padanje mu'minske iskrenosti i borbenog morala svih ostalih muslimana, a i oni sami se umiriše pred Muhammedovom, alejhisselam, harizmom i izuzetnim dejstvom kur'anskih riječi koje je on tada, najvjerovatnije, izgovarao:

Reci: "Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati." Reci: "Ko će vas od Allaha zaštititi ako On hoće da vas zlo snađe, ili, ko vam može nauditi ako On želi da vam milost ukaže?" Osim Allaha, oni neće naći sebi ni zaštitnika ni pomagača. (33:16,17)

Tako, Allahovom pomoći, muslimanska vojska i u ovim trenucima najveće opasnosti i maksimalne neizvjesnosti ostade čvrsta i stabilna.

Obzirom da je sada prijetila opasnost i od napada Kurejzija, Resulullah, Muhammed, alejhisselam je hitno povukao stotinu ljudi sa odbrane Hendeka i poslao ih u Medinu da se rasporede na njenim zidinama i tako ojačaju odbranu grada za slučaj eventualnog napada Kurejzija. Situacija se još više zakomplikovala kada je Muhammed, alejhisselam, doznao da Hujej vrši pritisak na Kurejšije i Gatafanije da pošalju Kurejzijama dvije hiljade boraca i da odatle svi zajedno prodru u grad i odvedu muslimanske žene i djecu, pa je morao još više oslabiti odbranu jarka. Poslao je Zejda na čelu tri stotine konjanika nazad u grad sa zadatkom da kontinuirano jašu medinskim sokacima i što glasnije mogu pominju i veličaju dragoga Allaha kako bi osnažili muslimanska srca, a neprijatelja maksimalno obeshrabrili i naveli da pomisli kako je u gradu silna vojska:

O vjernici, kada se s kakvom neprijateljskom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. (8:45,46)

Naravno, u slučaju neprijateljskog napada od strane Kurejzija, Zejd ih je sa svojim konjanicima morao zaustaviti, tako da se više ni na njega nije moglo računati na odbrani jarka, gdje su sada oslabljeni branioci morali da znatno više vremena dežuraju u svojoj smjeni i bili su pod znatno većim psihičkim pritiskom budući da su znali da napadači samo čekaju na svoju šansu, a uspjeli su privremeno preći jarak, kako nam to predaje kazuju, samo jedanput.

Naime, Ikrima sin Ebu Džehlov je jedne prilike uočio kako je na najužem dijelu jarka bila oslabila straža, pa je uspio svojim konjem preskočiti na drugu stranu. Osim njega to je uspjelo samo još trojici kurejšijskih konjanika prije nego što je tu dotrčala muslimanska interventna jedinica pod komandom hazreti Alija ibn Ebi Taliba, koja je žestoko odbila ostale napadače i opkolila četvericu što su uspjeli preći na medinsku stranu. Jedan od kurejšijskih konjanika po imenu Amr uputio je izazov na megdan koji je prihvatio hazreti Ali i nakon kraće borbe žestokim udarcem zulfikara ubio Amra. Preostala trojica iskoristiše situaciju kada je pažnja svih bila okrenuta megdanu i pokušaše da preskoče nazad preko jarka, što je uspjelo Ikrimi i još jednom konjaniku, dok četvrti po imenu Nevfel upade u Hendek. Muslimani ga počeše kamenovati, a Nevfel povika da mu je smrt draža od takve situacije, pa nekoličina muslimana siđoše dole i dokrajčiše ga.

Neprijatelji, ohrabreni prvim uspješnim prelaskom Hendeka, čitavog narednog dana su, još od same zore, pokušavali da se probiju preko jarka, ali su ih muslimanski borci svaki put žestoko odbili. Koliko je toga dana bila kritična situacija i žestoka borba vidi se jasno po tome što se, prvi put od početka Objave, desilo da niti Resulullah, Muhammed, alejhisselam, niti bilo koji od muslimana, nisu mogli klanjati podne i ikindiju:

... Iako je prijelaz preko jarka bio neuspješan, pokazalo se da takva mo­gućnost ipak postoji, te su slijedećeg dana izvršeni napadi na različitim mjestima još prije izlaska sunca. Poslanik je savjetovao vjernike i obe­ćao im pobjedu ako budu strpljivi, a takvima su i ostali usprkos početnoj iznurenosti uslijed napornih i predugih noćnih straža. Položaj logora bio je dosta dobro izabran, jer je nagib zemljišta od brda Sel' pomagao da nasip s njihove strane bude znatno viši od nasipa s druge strane. U više navrata u toku dana neprijatelj je pokušao da se probije, ali ništa nije postigao, pa se borba svela, kao i prethodnih dana, na razmjenu strijela. Ni na jednoj strani nije bilo poginulih, osim što je Sa'd ibn Muaz bio po­gođen u ruku strijelom koja mu je presjekla venu, a mnogo kurejšijskih i gatafanijskih konja ranjeno. Došlo je vrijeme podnevnog namaza, a nije bilo ni govora da iko i za trenutak predahne. Vrijeme namaza je sve više odmicalo, te su oni najbliži Poslaniku uzviknuli: "Božiji Vjerovjesniče, mi ne klanjasmo", ­što je bilo očito, ali veoma zabrinjavajuće s obzirom da se takvo nešto nije desilo od početka Objave. Njegov, odgovor ih je donekle umirio: "Nisam ni ja, tako mi Boga." Došlo je vrijeme ikindije i prošlo sa zalas­kom sunca. Ali i tada je neprijatelj nastavio napadati, i tek kad se na zapadu ugasio i posljednji zračak svjetlosti, oni se povukoše u svoja dva logora. Samo što su im se uklonili s vidika, Poslanik izađe iz Hendeka, ostavljajući Usejda sa desetinom ljudi da stražari, dok on sam na čelu sa ostalima klanja četiri namaza koje su morali obaviti. U toku te noći iznenada se ponovo pojavi Halid sa grupom konjanika, nadajući se da će naći jarak nezaštićen, ali ih Usejd i njegovi strijelci odbiše. ...[15]

Dani su tako prolazili u iscrpljujućem oprezu i neizvjesnom iščekivanju šta će se zbiti i koliko će to sve skupa još trajati. Bitka živaca dosegnu svoj dramatični vrhunac ... i baš tada, na vrhuncu drame, odredbom dragoga Allaha klupko rješenja poče se odmotavati.

Allahova pomoć

Nuajm ibn Mesud, čovjek koji je svojom izuzetnom rječitošću neuspješno pokušao navratiti muslimane da ne izađu na drugi boj na Bedru, priključio se Saveznicima, zajedno sa svojim sunarodnjacima iz gatafanijskog roda Ešdže', ali je njegovo srce, za razliku od većine njih, već neko vrijeme bilo naklonjeno islamu. Taj unutarnji osjećaj je bivao stalno pojačavan svim onim što je Nuajm vidio i čuo za vrijeme Bitke na Hendeku, a posebno ga fascinirala snaga i odvažnost muslimana koji su se žestoko suprostavljali trostruko jačem neprijatelju i onemogućavali ga da postigne bilo kakav napredak u ostvarenju osvajačkih ciljeva. Na kraju je Nuajma stigla beskrajna milost njegovog Stvoritelja Koji mu je u srce ulio iskrenu vjeru, pa je on jedne noći krišom otišao u muslimanski logor i zatražio da vidi Poslanika. Čim se susreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, Nuajm izgovori riječi šehadeta i tako ozvaniči svoje prihvatanje islama. U razgovoru koji je nakon toga uslijedio, Nuajm reče Poslaniku kako još niko, ni od Kurejšija ni od Gatafanija, ne zna da je on musliman i upita ga kako to može najbolje iskoristiti u tekućoj bici. Muhammedu, alejhisselam, je bila poznata izuzetna mudrost i rječitost koja je odlikovala Nuajma ibn Mesuda, pa mu reče da pokuša iskoristiti svoj talenat da posije sjeme razdora među Saveznicima. A, kada ga Nuajm upita da li u tu svrhu smije lagati, Poslanik mu odgovori da je laganje neprijatelja u ratu dozvoljeno.

Dobro znajući da se Hujej trenutno nalazi u kurejšijskom logoru, daleko od Židova iz Benu Kurejza na koje ima jak duhovni uticaj, Nuajm je procijenio da je povoljan trenutak za rušenje tek uspostavljenog saveza između Židova i Saveznika. Tako je Nuajm otišao do Benu Kurejza, koji ga kao starog i bliskog prijatelja srdačno primiše. Nuajm ih zamoli da njegov dolazak zadrže u tajnosti jer ih je došao upozoriti na opasnost koja im prijeti i dati im savjet kako da se od nje zaštite. Tada im reče da sada, u situaciji kada su stupili u rat protiv Muhammeda, alejhisselam, moraju biti sigurni da će Kurejšije i Gatafanije doista i istrajati u bici sve dok muslimani ne budu potpuno uništeni, jer će se u suprotnom, nakon povlačenja Saveznika, Kurejzije sami morati suočiti sa daleko nadmoćnijim neprijateljem. U tom smislu ih je savjetovao da insistiraju na tome da im i Kurejšije i Gatafanije dadnu neke svoje ugledne ljude kao taoce da bi im to bila garancija da se ovi neće povući i njih ostaviti na cjedilu. Kurejzije su pažljivo saslušali Nuajmovo izlaganje i potpuno prihvatili njegov prijedlog, obavezavši se da nikome neće reći da im je on dao taj savjet.

Nakon toga Nuajm ibn Mesud ode do Ebu Sufjana i u njegovom šatoru zateče još neke kurejšijske uglednike. Reče im da je došao da im u povjerenju kaže veoma značajnu vijest do koje je preko nekih svojih veza i poznanstava upravo došao, ali pod uvjetom da se zakunu da nikome neće reći da je on taj koji im je dao tu informaciju. Kad se Ebu Sufjan i svi prisutni uglednici na to zakletvom obavezaše, Nuajm im reče kako je upravo saznao da su se Židovi iz Benu Kurejza pokajali zbog razvaljivanja svoga ranijega saveza sa Muhammedom, alejhisselam, i kako su mu se u tajnosti obratili sa prijedlogom da mu predaju u ruke nekoliko kurejšijskih i gatafanijskih uglednika i starješina da ih pogubi, nakon čega bi se oni borili na njegovoj strani i ponovo potpisali savez s njim. Nuajm im dalje reče da je Muhammed, alejhisselam, na to pristao i upozori ih da, ako im Kurejzije zatraže neke ljude za taoce, dotične nipošto ne daju jer će sigurno biti pobijeni. Nuajm potom ode i poglavarima svog plemena i ispriča im istu priču.

Kada se savezničke vođe sastadoše oni se međusobno posavjetovaše i odlučiše da provjere kod Kurejzija ono što su saznali od Nuajma ibn Mesuda:

... Kad je bila subotnja večer, mjeseca ševvala pete godine po Hidžri, Allah je Svoga Poslanika pomogao tako što je učinio da Ebu Sufjan b. Harb i prvaci plemena Gatafan pošalju Benu Kurejzi upravo 'Ikrimu b. Ebu Džehla, na čelu delegacije Kurejšija i Gatafana s ciljem da im prenesu poruku: ''Mi nismo u svome kraju, a konji i deve nam propadaju. Stoga, krenite u borbu, da konačno završimo sa Muhammedom!''

"Danas je subota", ovi su odgovorili, "dan u kojem mi ništa ne radi­mo. Vama nije nepoznato da su neki od nas pokušali nešto raditi u tome danu, pa ih je zato stigla kazna. Uz to, mi se ne želimo s vama boriti protiv Muhammeda dok nam neke svoje ljude ne date kao taoce kako bi nam bili garancija dok ne dokrajčimo Muhammeda. Bojimo se, da ćete se vi, ako vas ovaj rat pritijesni i ne mognete ga izdržati, hitro vratiti u svoj kraj i nas ovdje same ostaviti sa njim, a mi mu se tako ne možemo suprotstaviti!"

Kad su im se vratili s ovakvom porukom od Benu Kurejze, Kurejšije i Gatafan su zaključili: "Ono što nam je rekao Nu'ajm b. Mes'ud je bogme is­tina!" I odgovorili su im: "Mi vam nećemo poslati nijednog našeg čovjeka, i ako se hoćete boriti, iziđite i borite se!" Benu Kurejza su na ovo rekli: "Tačno je ono što je rekao Nu'ajm - ovi žele pošto-poto napasti, pa ako prili­ka bude povoljna, iskoristiće je, a ako ne bude, odjuriće u svoje krajeve i nas same ostaviti sa njim!" Zatim su Kurejšijama i Gatafanu poručili: "Mi doista nećemo sa vama udariti na Muhammeda ukoliko nam ne date vaše taoce!" Ovi na to, naravno, nisu pristali i tako je Allah prekinuo njihovu saradnju. ...[16]

Iz navedenog citata može se zaključiti da je vanredna mudrost Nuajma ibn Mesuda u varci kojom je prevario i Saveznike i njihove pomagače Židove, ustvari nadahnuće kojim ga je dragi Allah nadahnuo i ujedno početak Njegove pomoći Poslaniku i muslimanima.

Nakon ovoga je nastupila pat pozicija. Židovi nisu smjeli da se uključe u napad bez savezničkih taoca kao garancije da u slučaju neuspjeha neće biti ostavljeni na cjedilu, dok Saveznici nisu više mogli da iskoriste Židove kako bi napali Medinu iz dva pravca, a sami su bili nesposobni da probiju Hendek samo sa svoje strane. Muslimani su i dalje bili u napetosti jer u tim trenucima niko od njih nije znao za djelovanje njihovog brata Nuajma koje je bilo držano u najvećoj tajnosti, dok Muhammed, alejhisselam, i oni koji su u to bili upućeni nisu mogli pouzdano znati koliko je Nuajm ibn Mesud imao uspjeha u ostvarenju svoga zadatka. Napetost i nervoza su tako još neko vrijeme držali bitku živaca na svome dramatičnom i šokirajućem vrhuncu, sve dok ne dođe naredni i odlučujući oblik konkretne pomoći dragoga Allaha muslimanima.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je već nekoliko proteklih dana nakon svakog od namaza upućivao dovu: ''Bože, Objavitelju Knjige, Brzi Pozivatelju polaganju računa, okreni saveznike u bijeg, okreni ih da bježe i prisili ih da drte od straha.'' [17]. Dragi Allah je ispunio ovu dovu Svoga miljenika što je nešto kasnije ovjekovječeno Kur'anom časnim:

O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli - a Allah dobro vidi šta vi radite. (33:9)

Tako je, kratko nakon razdora između Saveznika i Židova, nastupilo izuzetno hladno vrijeme i pojavio se veoma jak vjetar koji je svom silinom šibao Kurejšije i Gatafanije u njihovim logorima. Istovremeno je dragi Allah protiv njih poslao nevidljive vojske meleka koje su dodatno pojačavale dejstvo vjetra i uljevale strah i malodušnost u njihova srca:

... Danima je vrijeme bilo izuzetno hladno i vlažno, a onda sa istoka zapuha jak vjetar i nebo se otvori, te se izli silna kiša koja ih sve natje­ra da potraže zaklon. I noć pade, a oluja ne prestade bjesniti ravnicom. Vjetar dostiže jačinu orkana i ono što vjetar ne uradi, uradiše nevidlji­ve ruke. U logorima napadača ni jedan šator ne ostade uspravan, niti je­dna vatra upaljena, pa su ljudi drhteći čučali na zemlji, zbijeni jedni uz druge da bi se zgrijali. Muslimanski logor bio je donekle zaštićen od vjetra, tako da on nije odnio ni jedan šator. Ipak se u zraku osjećala gorčina, a ona uz nagomi­lane napore koje je sa sobom donijela opsada kod vjernika stvori osje­ćaj malodušnosti kakvu još nikada nisu iskusili. Poslanik se molio do kasno u noć, a potom ode među ljude koji su se zadesili u blizini njego­va šatora. Jedan od njih, Jemanov sin Huzejfa, pričao je kasnije da ga je čuo kako kaže: "Ko će od vas ustati i otići da vidi šta neprijatelj smjera, onda se vratiti, a ja ću Boga moliti da mi bude ashab u Džennetu?" Od­govora nije bilo. "Bili smo tako obeshrabreni," pričao je Huzejfa, "tako promrzli, tako gladni, da niko od nas ne ustade na noge." Kad je posta­lo jasno da se niko neće javiti, Poslanik zovnu Huzejfu, te on ustade na noge i priđe mu, spreman da to učini, jer ga je izdvojio od ostalih. "Ni­sam mogao da ne ustanem," rekao je, "kad sam čuo kako on izgovara moje ime." "Idi ti," rekao je Poslanik, "uđi među njih i vidi šta smjera­ju, ali nemoj uraditi ništa drugo dok se ovamo ne vratiš." "I tako sam oti­šao," rekao je Huzejfa, "i ušao među njih dok su vjetar i vojska Božija radili protiv njih."

Pričao je kako se probijao između zgrčenih Kurejšija - jer je otišao baš u njihov logor - sve dok nije prišao njihovu zapovje­dniku. Oni tako obamrli probdješe cijelu noć, a onda pred zoru, kad vje­tar poče da slabi, Ebu Sufjan zavika: "Kurejšije, lipsavaju nam konji i kamile, Beni Kurejzije nas napustiše, a saznali smo da nas hoće izdati. Sada, kako vidite, na udaru smo ovog vjetra, zato idite odavde, a odoh i ja." S tim riječima on ode do svoje kamile i uzjaha je, a u silnoj želji da što prije krene, zaboravi je odvezati, i to učini tek nakon što ju je natje­rao da ustane na tri noge. Ali mu Ikrima reče: "Ti si glava ovog naroda i njihov vođa. Zar ćeš nas se tako lahko osloboditi i ostaviti ljude za so­bom?" Ebu Sufjan se postidi, pa natjera kamilu da klekne i sjaha. Vojska raspremi logor i krenu, a on sačeka da se većina vojske počne po­vlačiti. Onda i on sam krenu tek nakon što se dogovorio sa Halidom i Amrom da oni štite zaleđe sa jedinicom od dvije stotine konjanika. Dok su čekali, Halid reče: "Svaki razuman čovjek sada zna da Muhammed nije lagao," ali ga Ebu Sufjan prekide: "Ti najmanje imaš prava da to tvrdiš." "Otkud to?" - upita Halid. On odgovori: "Zato što ti je Mu­hammed ukaljao čast ocu i pogubio Ebu Džehla, starješinu tvoga roda.

Čim je Huzejfa čuo naredbu za pokret, on ode u logor Gatafanija, ali u njemu ne nađe nikoga, jer je vjetar slomio i njihov otpor, te su već bi­li na putu za Nedžd. Stoga se on vrati Poslaniku i nađe ga kako klanja umotan u ogrtač jedne od svojih žena, koji ga je štitio od hladnoće. "Ka­da me je ugledao," pričao je Huzejfa, "dao mi je znak da sjednem kod njegovih nogu, i pokrio me jednim krajem ogrtača. I dok sam ja sjedio tako pokriven, on učini ruk'u i pade na sedždu. Kad predade selam, ja mu ispričah novosti."[18]...[19]

Kada je svanulo pred muslimanima se ukaza prizor koji im razgali dušu i skinu teret sa srca: na drugoj strani Hendeka, dokle je pogled dosezao, na opustjeloj ravnici nije se moglo primijetiti niti jednog čovjeka, konja, deve ili šatora. Neprijatelji su se bili sasvim povukli.

Tako se okončala Bitka na Hendeku, bitka u kojoj uopće nije bilo direktnog sukoba, osim razmjene strijela i mogućih sporadičnih čarki kao što je npr bio megdan koji je dobio hazreti Ali, bitka čije je težište bilo na psihološkoj borbi pri čemu su vjernici bili ozbiljno iskušani, ali i pošteđeni borbe, dok su nevjernici, puni srdžbe i želje da unište muslimane, bili odbijeni ne uspjevši ostvariti niti jedan od svojih ciljeva:

Allah je nevjernike pune srdžbe odbio - nisu nimalo uspjeli - i vjernike je Allah borbe poštedio - Allah je, uistinu, moćan i silan (33:25)

Muslimani su, milošću dragoga Allaha, uspješno prošli najtežu kušnju kojom su mogli biti kušani i dobili bitku živaca protiv neprijatelja čiji su nervi pod jakim udarima Allahovih vojski u vidu jakog vjetra i meleka, popustili.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, čim se uvjerio da su se neprijatelji povukli, obznanio kako je svakom muslimanu dopušteno da krene kući i većina vjernika je odmah krenula nazad. Međutim, malo iza toga Poslanik pomisli kako još uvijek prijeti opasnost da bi se neprijatelji mogli vratiti, ako bi ih njihove uhode koje su možda iza sebe ostavili, ili neko od Kurejzija, obavijestili da niko više ne brani Hendek. Zato je za borcima poslao Džabira i Omerovog sina Abdullaha da svoje suborce vrate nazad na stražarske položaje oko Hendeka. Ali, dramatični događaji u proteklih nekoliko hefti toliko su iscrpili ashabe da Džabirove i Abdullahove pozive niko nije niti čuo. Njih dvojica se tako vratiše Poslaniku i izvijestiše ga o potpunom neuspjehu svoje zadaće. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je u međuvremenu, najvjerovatnije, dobio od dragog Allaha obavijest da su vojske meleka nastavile pratiti neprijatelja stalno im unoseći malodušnost u srca i bilo mu je jasno da više nije bilo nikakve mogućnosti da se oni pregrupišu i vrate, tako da se on na Džabirove i Abdullahove riječi samo osmjehnuo i skupa sa najbližim ashabima koji su bili u njegovoj neposrednoj pratnji krenuo u Medinu.

Benu Kurejza

Međutim, muslimani imadoše samo nekoliko sahata odmora, jer odmah nakon podne namaza Poslaniku dođe melek Džibril koji se upravo bio vratio iz progona Saveznika, i obavijesti ga da su meleki i dalje pod oružjem jer je naredba svemogućega Allaha da se odmah krene protiv Benu Kurejza, koji su zabijanjem noža u leđa muslimana u trenucima najveće opasnosti, sami protiv sebe izazvali srdžbu dragoga Allaha i na sebe natovarili žestoku kaznu koja im se imala zbog tog zločina desiti. Džibril potom sa melekima ode do Židova da im počne uljevati strah u srca, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, obznani svim muslimanima kako nema obavljanja ikindije namaza prije nego se dođe do teritorije Benu Kurejza. Potom Poslanik predade muslimanski barjak Aliju ibn Ebi Talibu i zajedno sa njim i ostalim najbližim ashabima, koji se od njega gotovo nikada nisu odvajali, krenu prema teritoriji Kurejzija. Poslanikovo naređenje se poput munje proširilo cijelom oazom i svi muslimani su, kako je ko mogao, požurili da dođu do židovske teritorije. Ali, nisu svi mogli dovoljno brzo krenuti, pa su neki došli u situaciju da je izmicalo vrijeme ikindije namaza, a oni su još bili udaljeni od utvrda Kurejzija. Tada među njima dođe do različitog razumijevanja Poslanikovog naređenja da nema ikindije namaza osim kod Benu Kurejza. Jedni su tako doslovno shvatali tu naredbu i odlučili su odgoditi klanjanje ikindije dok ne stignu do židovske teritorije, a drugi su shvatali da je suština Poslanikove naredbe u tome da se mora maksimalno požuriti u okupljanju vojske protiv Židova i da ne treba, budući da su oni već žurno marširali na zborno mjesto, odgađati namaz. Tako su jedni nastavili marširati i propušteni namaz su nadoknadili na zbornom mjestu, dok su drugi klanjali namaz u njegovom vaktu na putu i stigli dvadesetak minuta kasnije na zborno mjesto. Kada su Muhammeda, alejhisselam, izvijestili o ovome, on nije ukorio niti jednu od dvije skupine i tako je njegovim sljedbenicima ostala šerijatska mogućnost da u svim sličnim i analognim situacijama mogu postupiti na oba načina, jer se djela vrijednuju prema nijjetu (namjeri), a dragi Allah najbolje zna.

Do akšama sve utvrde Benu Kurejzija bile su opkoljene od strane vojske od oko tri hiljade muslimana. Opkoljeni Židovi su se držali neko vrijeme, ali sa svakim novim danom meleki su u njihova srca unosili sve više straha i malodušnosti, tako da je njihova psihička stabilnost kako je vrijeme odmicalo bivala sve slabija. Bilo je samo pitanje dana kada će konačno popustiti.

Vidjevši kako su svakim danom sve bliži propasti, poglavar Kurejzija Ka'b ibn Esed pokuša da pronađe rješenje. Tako se on obratio svojim saplemenicima i predložio im da prihvate islam i tako sačuvaju sebe, svoje porodice i svoje imetke. Iako su mnogi među Kurejzijama, kao i među Židovima općenito, u svom srcu znali da je islam istina poslata od dragoga Boga,[20] samo se njih četverica u potpunosti složiše sa Ka'bovim prijedlogom. To su bili Amr ibn Su'da, čovjek koji nikada nije htio prekinuti savez sa Muhammedom, alejhisselam, i koji se, kada su to Kurejzije učinile, od toga javno izuzeo; te još trojica mladića koji su u svome djetinjstvu poznavali dobrog čovjeka Ibnul Hejjebana, Židova koji se u Jesrib doselio iz Sirije u nadi da će sresti posljednjeg Božijeg poslanika i slijediti ga.[21] Njima su se duboko u srce urezale riječi starog mudraca kojima ih je opominjao da prepoznaju i prihvate Poslanika, tako da su oni u svojim srcima, baš kao i Amr, već bili muslimani. Međutim, i pored toga što su njih četverica zdušno podržali Ka'bov prijedlog, Kurejzije odbiše primiti islam i ostadoše uporni i tvrdoglavi u želji da slijede samo Tevrat i zakon Musaov, alejhisselam, iako im je u tom istom Tevratu Muhammed, alejhisselam, bio opisan i zapisana naredba da ga se mora prihvatiti i slijediti kada se pojavi. Amr i trojica mladića se, kad se definitivno uvjeriše da su Židovi uporni u odbijanju prihvatanja islama, uspješe izvući iz utvrđenja. Sva četverica su primili islam i zavjetovali se Poslaniku na vjernost. Prenosi se kako je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, za Amra (što naravno potpuno uključuje i ostalu trojicu, a dragi Allah najbolje zna) rekao da ga je dragi Bog spasio zarad njegove odanosti.[22]

Pomenutoj četverici, od svih Kurejzija, pridružio se još samo jedan. To bijaše Rifa'a ibn Semev'al koji se takođe uspio izvući iz židovskih utvrda i proći muslimanske straže. Sklonio se u kuću Selme bint Kajs, Poslanikove tetke po majci, gdje je i primio islam.

Nakon što mu je prvi prijedlog bio odbijen, Ka'b ibn Esed je Kurejzijama, kako se prenosi, predlagao da napadnu muslimane, između ostalog čak i u subotu da bi iskoristili faktor iznenađenja, ali su oni i ove njegove prijedloge odbili.

Nakon toga Židovi se obratiše Muhammedu, alejhisselam, i zamoliše ga da im pošalje Evsiju Ebu Lubabu, koji je bio ključni čovjek njihovog ranijeg predislamskog saveza s tim plemenom, da se sa njim posavjetuju. Poslanik je udovoljio njihovoj molbi tako da je Ebu Lubaba otišao kod njih. Kada ga Židovi upitaše da li se trebaju predati, Ebu Lubaba im dade potvrdan odgovor. Međutim, prizor uplašenih židovskih lica čija su srca meleki punili strahom i naročito prizor njihovih uznemirenih žena i djece smekšao mu je srce i učinio da za trenutak zaboravi svu težinu zločina njihove izdaje Allahovog poslanika u za njega kritičnim momentima, što je zbog toga u stvari predstavljalo čin izdaje dragoga Boga. U takvom duhovnom stanju Ebu Lubaba je osjetio izvijesni strah za živote Kurejzija i svoj potvrdni odgovor na njihovo pitanje propratio kretnjom ruke preko vrata. Već sljedećeg momenta Ebu Lubaba je došao sebi i shvatio kako je tim činom poslao jasnu poruku Židovima da će, ako se predaju, biti pobijeni, mada u tim trenucima niko, osim dragoga Boga, nikako nije mogao znati kakva ih uistinu sudbina očekuje, i, što je još gore, da je tim činom izdao dragog Boga i Njegovog poslanika. Ovo saznanje je do te mjere potreslo Ebu Lubabu, koji je inače bio opterećen grižnjom savjesti što onda, kad mu je Poslanik predložio da svoju palmu dadne siročetu koje je umislilo da mu ta palma pripada, to odbio učiniti, da on nije mogao smoći snage da se vrati Poslaniku pred oči. Tako, umjesto da se vrati Muhammedu, alejhisselam, koji ga je očekivao sa izviješćem šta je dogovorio sa Židovima, Ebu Lubaba ode pravo u Džamiju gdje je samog sebe svezao za stub i zakleo se da se neće odvezati sve dok ne sazna da mu je dragi Allah oprostio njegov grijeh. Kad su Poslanika obavijestili o tome šta se desilo sa Ebu Lubabom, on je prokomentarisao da bi on, da je došao njemu i rekao šta se desilo, molio dragoga Allaha da mu oprosti, ali ovako ni njemu ne preostaje ništa drugo nego da čeka šta će Objava o ovome donijeti.

Konačno, nakon dvadeset i pet noći opsade, ispuni se odredba dragoga Allaha i Benu Kurejza otvoriše svoje kapije i predadoše se muslimanima:

... (Allah je) sljedbenike Knjige, koji su ih (Saveznike) pomagali, iz utvrda njihovih izveo, i strah u srca njihova ulio ... (33:26)

Svi muškarci su bili svezani, a žene i djeca odvojeni i odvedeni na posebno mjesto gdje je o njima brigu vodio Abdullah ibn Selam, bivši rabin Benu Kajnuka.

Predstavnici plemena Evs obratili su se Muhammedu, alejhisselam, sa molbom da i prema Benu Kurejzijama, njihovim ranijim saveznicima postupi jednako milostivo kako je postupio prema Benu Kajnuka, ranijim saveznicima Hazredža. Poslanik im kao odgovor na njihovu molbu predloži da presudu donese jedan od njih, što oni sa radošću prihvatiše. Muhammed, alejhisselam, tada naredi da iz Medine dovedu Sa'da ibn Muaza, starješinu Evsija da on donese presudu plemenu Benu Kurejza. Sa'da je na Hendeku kurejšijska strijela pogodila u ruku i probila mu venu. Vremenom se rana zagnojila i iskomplikovala do te mjere da je svima bilo jasno da je samo pitanje vremena kada će Sa'd ibn Muaz preseliti na ahiret. Za vrijeme opsade Benu Kurejza S'ad je bio na liječenju u Poslanikovoj džamiji u Medini odakle su ga neki njegovi saplemenici na magarcu doveli Muhammedu, alejhisselam:

... Sa'd je bio krupan čovjek, lijepa tijela i dostojanstvena držanja, a kada stiže u logor, Poslanik im reče: ''Ustanite u čast svoga odlučitelja!''; te oni ustadoše i pozdraviše ga riječima: ''Oče Amrov, Božiji Poslanik te odredio da presudiš slučaj svojih saveznika.'' On im odgovori: ''Hoćete li se onda zakleti Bogom, i zavjetovati se Njime, da će im se suditi prema onome što ja odlučim?'' ''Hoćemo'', odgovoriše oni. ''Obavezuje li to i onoga što je ovdje prisutan'', dodade on i pogleda u Poslanika, ne spominjući njegovo ime iz poštovanja. ''Obavezuje'', reče Poslanik. ''Onda presuđujem'', reče Sa'd, ''da se muškarci ubiju, njihova imovina razdijeli, a žene i djeca zarobe!''[23] Poslanik mu reče: ''Presudio si presudom Boga, koji prebiva iznad sedam nebesa.'' ...[24]

Muhammedove, alejhisselam, riječi, navedene u ovom citatu, jasno nas upućuju na to da je ovakva presuda nad izdajničkim Židovima izrečena po odredbi dragoga Boga kao kazna za njihove nagomilane grijehe suprostavljanja Bogu i Njegovom vjerovjesniku, pri čemu je njihova izdaja u trenucima najveće opasnosti za Poslanika predstavljala kap koja je prelila čašu. Na ovaj način su Židovi sami na sebe navukli srdžbu dragoga Allaha i žestoku kaznu nisu nikako mogli izbjeći:

... onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti. (8:13)

Prema tome, sva žestina kazne koju su Kurejzije doživjeli posljedica je onoga što su oni sami sebi priredili. To je bila pravedna kazna koju su oni pretrpjeli po volji i odredbi savršenog i svemogućeg Boga, dragoga Allaha, Koji im je u srca ulio strah, učinio da sami izađu iz svojih utvrda i predaju se Poslaniku, i dao da neki od njih za kaznu budu pobijeni (odrasli muškarci), a drugi padnu u ropstvo (žene, djeca i nezreli dječaci), a da zemlju njihovu i čitav njihov imetak naslijede muslimani:

Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, nisu nimalo uspjeli, i vjernike je Allah borbe poštedio, Allah je, uistinu, moćan i silan, a sljedbenike Knjige, koji su ih pomagali, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, pa ste jedne pobili, a druge kao sužnje uzeli, i dao vam je da naslijedite zemlje njihove i domove njihove i bogatstva njihova, i zemlju kojom prije niste hodali - Allah sve može. (33:25-27)

S obzirom na navedene ajete časnoga Kur'ana, za sve muslimane pitanje pravednosti i valjanosti ovakve presude nad židovskim plemenom Benu Kurejza je van svake sumnje, tako da o tome na ovom mjestu više ne želimo govoriti, a sve one muslimane kojima navedeno nije dovoljno da im po ovom pitanju smiri srca, kao i sve ostale zainteresovane, upućujemo na naš tekst pod naslovom ''Slučaj Benu Kurejza: odgovor na jedan dio knjige Karl-Josef Kuschela ''Spor oko Abrahama'''' koji zainteresirani mogu pronaći na sljedećem linku.

Tako su svi odrasli muškarci iz židovskog plemena Benu Kurejza, osim peterice koji su se za vrijeme opsade izvukli iz njihovih utvrđenja i primili islam, bili pobijeni. Zajedno sa njima ubijen je i Hujej, starješina plemena Benu Nadir, koji se nakon Bitke na Hendeku bio povukao u utvrđenja Kurejzija. Svim dječacima koji nisu bili punoljetni životi su bili pošteđeni, a čitav kurejzijski imetak i njihove žene i djeca su došli u vlasništvo muslimana koji su učestvovali u pohodu. Mnogi od porobljenih bili su kasnije otkupljeni od Židova iz Hajbera i, moguće, Židova iz drugih krajeva Arabije.

Rejhana, prelijepa kćerka Nadirije Zejda bila je udata za jednog Kurejziju i ona je raspodjelom došla u vlasništvo Muhammeda, alejhisselam. Neko vrijeme Rejhana je bila uporna u odbijanju islama. Ali, kako je vrijeme odmicalo ona je, živeći u krajnjoj bliskosti sa mubarek Allahovim vjerovjesnikom, sve više osjećala svjetlost istine koja je iz njega neprestano zračila i bila svjedokom njegovog izuzetno milostivog i blagog svakodnevnog ponašanja, kako prema njoj, tako i prema ostalim ukućanima, i prema svim drugim bićima općenito.[25] Uz to, često su joj, naravno dolazeći sa njom u kontakt strogo u skladu sa Božijim zakonom, o islamu govorili Rifa'a ibn Semev'al i ona trojica židovskih mladića koji su zajedno sa njim i Amrom napustili Židove i primili islam (a bili su joj rođaci). Mubarek Poslanikova blizina i svi ti uticaji duboko su djelovali na Rejhanino srce i ona je, nakon nekog vremena, zvanično primila islam. Muhammed, alejhisselam, joj je tada ponudio da je oslobodi i uzme za ženu, ali mu je ona odgovorila da je za njih oboje bolje da sve ostane kako jeste i da ona ostane u njegovom vlasništvu. Tako je Rejhana svojom voljom ostala u statusu Poslanikove robinje, ali to ni malo nije umanjilo njegovu ljubav i pažnju koje je ona uživala jednako kao i sve njegove žene. Razlika između Rejhane i Poslanikovih žena bila je u pravnom statusu, po pitanju nasleđivanja i nekim drugim stvarima u skladu sa šerijatskim uređenjem statusa supruge i ropkinje, ali među njima nije bilo nikakvih razlika u pogledu pažnje, nježnosti, brige i odgovornosti Poslanikovog svakodnevnoga ophođenja prema njima.

Nakon opsade

Tako se okončala Bitka na Hendeku, bitka koja je, kako je Kur'anom časnim jasno navedeno, bila najteža ratna kušnja kojom mu'mini, iskreni muslimani, uopće mogu biti kušani. Ova bitka je predstavljala prekretnicu u ratu između Muhammeda, alejhisselam, i mekanskih mnogobožaca, idolopoklonika, jer oni nikada više nisu bili u stanju okupiti tako brojnu vojsku protiv muslimana kao tada i oni nikada više nisu imali stratešku inicijativu. Ona je od Bitke na Hendeku trajno prešla na stranu muslimana, jer, kako to Poslanik reče dok je za vrijeme nervno iscrpljujućih stražarenja na Hendeku ohrabrivao mudžahide, od te bitke će muslimani ubuduće napadati i opsjedati mnogobošce, a ne obratno.

Dragi Allah je o Bici na Hendeku objavio sljedeće ajete časnoga Kur'ana:

O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli, a Allah dobro vidi šta vi radite, kad su vam došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali - tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni.

Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: "Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!" Kad su neki među njima rekli: "O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!", a drugi među njima su tražili dopuštenje (da napuste položaje na Hendeku) od Vjerovjesnika i govorili: "Kuće su naše nezaštićene!" - a nisu bile nezaštićene, već su se oni htjeli izvući. A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatražili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati, a za Allahu datu obavezu će se odgovarati! Reci: "Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati." Reci: "Ko će vas od Allaha zaštititi ako On hoće da vas zlo snađe, ili, ko vam može nauditi ako On želi da vam milost ukaže?" Osim Allaha, oni neće naći sebi ni zaštitnika ni pomagača. Allah dobro zna one među vama koji su druge zadržavali i prijateljima svojim govorili: "Priključite se nama!"; a samo su neki u boj išli ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni ne vjeruju, i zato će Allah djela njihova poništiti; a to je Allahu lahko. Oni misle da saveznici još nisu otišli. A kad bi saveznici opet došli, najdraže bi im bilo da su među beduinima u pustinji i da se raspituju za vas; a da s vama ostanu, malo bi se borili.

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.

A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: "Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!" - i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost. Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju - nisu ništa izmijenili, da Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti, Allah zaista prašta i samilostan je.

Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, nisu nimalo uspjeli, i vjernike je Allah borbe poštedio, Allah je, uistinu, moćan i silan, a sljedbenike Knjige, koji su ih pomagali, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, pa ste jedne pobili, a druge kao sužnje uzeli, i dao vam je da naslijedite zemlje njihove i domove njihove i bogatstva njihova, i zemlju kojom prije niste hodali - Allah sve može. (33:9-27)

Sa'd ibn Muaz se odmah nakon izricanja presude Kurejzijama vratio u svoj bolesnički krevet i uskoro je bio na samrti. Muhammed, alejhisselam, je sjedeći uz Sa'dovo uzglavlje i držeći njegovu glavu na svojim mubarek prsima, učio sljedeću dovu: ''Gospodaru, Sa'd se uistinu borio na pravome putu, cijelim bićem vjerujući u Tvoga vjerovjesnika, ne ostavljajući neurađenim ono što je bila njegova dužnost da uradi. Primi zato u Svoje okrilje njegovu dušu, na najbolji način kojim prihvataš duše Svojih stvorenja.'' [26]

Par sahata kasnije Poslaniku su javili da je Sa'd ibn Muaz preselio na ahiret. Ljudi koji su nosili njegov tabut na mezarje bili su iznenađeni lahkoćom tereta koji su nosili jer su svi u Medini znali da je Sa'd bio izuzetno krupan čovjek. Kad su to pomenuli Poslaniku, on im je odgovorio kako je vidio meleke kako, zajedno sa nosačima, nose tabut Sa'da ibn Muaza.

Ebu Lubaba je ostao zavezan za stup nekih deset do petnaest dana. Za to vrijeme mu je dolazila njegova kćerka da ga nahrani i ona bi ga odvezala u vrijeme namaza, da bi ga propisno obavio sa ostalima i kada bi morao obaviti nuždu. Nakon toga Ebu Lubaba bi se ponovo zavezao za stup. Žestina grižnje savjesti ga je razdirala, ali je dobio olakšanje u vidu sna. Usnio je sebe kako se zaglibio u smrdljivu kaljugu iz koje se nije mogao izvući sve dok nije gotovo umro od vonja. Onda je vidio potok u kome se oprao od nečistoće koja ga je prekrivala i zrak oko njega je bio ispunjen mirisom. Prenosi se da mu je Ebu Bekr taj san protumačio tako da će on dospjeti u duševno stanje koje će ga razdirati ali će mu poslije toga doći izbavljenje. Konačno su jednog jutra, dan ili dva nakon dženaze Sa'da ibn Muaza, Muhammedu, alejhisselam, objavljeni kur'anski ajeti u kojima se govori o licemjerima i kazni kojom će biti kažnjeni, a potom i o ljudima koji su u principu dobri mada su svoja dobra djela izmiješali sa grijesima, ali oni i iskreno priznaju te grijehe pa za njih ima nade da će im dragi Allah oprostiti:

Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni, ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.

A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.

Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. - A Allah sve čuje i sve zna. Zar ne znaju oni da jedino Allah prima pokajanje od robova Svojih i da samo On prihvaća milostinje, i da je samo Allah Onaj koji prašta i da je On milostiv?! I reci : "Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (9:101-105)

Ovi ajeti se, dakako, odnose na sve čestite ljude koji zgriješe, ali imaju snage da to i iskreno priznaju i pokaju se zbog toga, ali u konkretnom slučaju i na Ebu Lubabu, pa ga je Poslanik, kad je krenuo da klanja sabah namaz, svojom rukom odvezao. Nakon namaza Ebu Lubaba se obrati Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i zamoli ga da u ime otkupa primi trećinu njegove imovine. Poslanik je to i prihvatio u skladu sa ajetim Kur'ana koji su mu sugerisali da od iskrenih pokajnika uzme zekat kako bi ih tako očistio.

Nastavit će se, inša'Allah ...



[1] O tome smo govorili u okviru podnaslova ''Majka siromašnih''.

[2] S obzirom da je riječ uvijek o istom jarku koji je historijski trajno obilježio čitavu ovu bitku, mi ćemo, ako Bog dragi da, u nastavku ovog teksta riječ ''Hendek'' pisati sa velikim slovom.

[3] U Atlasu Poslanikove biografije (Atlas on the Prophet's biography, Darussalam, 2003) stoji da je Hendek kopan samo sa sjeverne strane u ukupnoj dužini od 5544 m, prosječne širine 4,62 m i prosječne dubine 3,234 m uz napomenu da je iskopana zemlja bila odlagana sa medinske strane praveći tako dodatnu barijeru napadačima. Mi smo, međutim, ovdje naveli u skladu sa onim što kazuje Ebu Bekr Siradžuddin, a dragi Allah najbolje zna. Njega za oprost, milosti i uputu molimo.

[4] Naravno, to su trajni darovi dragoga Allaha Muhammedu, alejhisselam, koji je i te i razne druge mu'džize pokazivao u različitim situacijama tokom svoga zemaljskoga života. Vidjeti tekst o mu'džizama Muhammeda, alejhisselam, koji je priredio Kenan Čemo a kome možete pristupiti preko sljedećeg linka.

[5] Kur'an, 2:156

[6] Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 672,; Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 452.

[7] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 238., odnosno na str. 268. u Ljiljanovom izdanju.

[8] Ibn Ishak, ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'', str. 672.

[9] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 238., odnosno na str. 268. u Ljiljanovom izdanju.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 241., odnosno na str. 271. u Ljiljanovom izdanju.

[11] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 240-241, odnosno na str. 270-271 u Ljiljanovom izdanju.

[12] Ovako je navedeno u ovom izvoru. Ebu Bekr Siradžuddin opet navodi da su u toj delegaciji pored dvojice Sa'ada, bili Zubejr i Usejd. Dragi Allah najbolje zna.

[13] Riječ je o događaju kada su plemena Adal i el-Karra zatražili od Poslanika da im pošalje jednu delegaciju koja bi ih poučila islamu, ali su ih izdali i prepustili neprijateljskom plemenu Huzejl. To se desilo na izvoru Er Redžia i tom prilikom su stradala sva šesterica muslimana. Četverica su stradala u borbi (jedan od njih je heroj sa Uhuda Asim ibn Sabit čije su mubarek tijelo, voljom dragoga Allaha pčele čuvale od idolopoklonika), a Hubejb i Hazredžija Zejd su kasnije pogubljeni u Meki. O ovome smo govorili u okviru podnaslova ''Nakon Uhuda''.

[14] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 168., 169.

[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 242-243, odnosno na str. 274-275 u Ljiljanovom izdanju.

[16] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 172., 173.

[17] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 246., odnosno na str. 277. u Ljiljanovom izdanju.

[18] Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 683. -684.; Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 488.-490.

[19] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 246.-247., odnosno na str. 278.-279. u Ljiljanovom izdanju.

[20] Vidjeti Kur'an, 3:99.

[21] O Ibnul Hejjebanu govorili smo u dijelu kazivanja o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, o Hidžri u okviru podnaslova ''Židovi''.

[22] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 251., odnosno na str. 282. u Ljiljanovom izdanju.

[23] Sa'dova je presuda, bez sumnje, bila usmjerena protiv njihove izdaje; a u stvari, ona je u skladu sa židovskim zakonom u vezi sa ophođenjem prema opkoljenom gradu – čak i u slučaju da je on nevin od izdaje: ''Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi; i uživaj plijen od svojih neprijatelja, što ti ga daje Jahve, Bog tvoj.'' (Ponovljeni Zakon, 20:12).

[24] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 252., odnosno na str. 283.-284. u Ljiljanovom izdanju.

[25] Muhammedova, alejhisselam, savršena (gledano u mjerilima stvorenja) narav ovjekovječena je časnim Kur'anom (vidjeti 68:4).

[26] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 254., odnosno na str. 286. u Ljiljanovom izdanju.