Islamizacija Bosne i Hercegovine - 1.dio

Uvod

Jedno pitanje, koje do danas nije valjano obrađeno je pitanje islamizacije Bosne i Hercegovine. Uzrok da je ovo pitanje do danas ostalo ovako su na prvom mjestu vrlo oskudni historijski izvori, jer o tome, u glavnom, mogli bi tražiti izvore na prvom mjestu na turskom jeziku. Međutim, tih izvora nema, a ono što se nalazi veoma je nepotpuno i mršavo.

Opširnije...

Gazalijeva misao i njena suvremena važnost

očasni govor koji je održao prof. dr Syed Muhammad Naquib al-Attas, rukovodilac Gazalijeve katedre islamske misli, osnivač i direktor Internacionalnog instituta za islamsku misao i civilizaciju, na internacionalnoj konferenciji u oktobru 2001.

Prvi dio

Vaše kraljevsko visočanstvo princ al-Hassan bin Talal jordanskog hašemitskog kraljevstva, cijenjeni učenjaci, ekselencije, dame i gospodo:

Imam veliko zadovoljstvo i počast da u ime Internacionalnog islamskog instituta za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) poželim srdačnu dobrodošlicu svima vama koji ste doputovali sa svih strana svijeta da se zajedno sa nama okupite na konferenciji i da obilježite neizmjerno nasljeđe ove briljantne zvijezde na nebeskom svodu Islamske misli, onoga koji je među najuzvišenijim u sazvježđu muslimanske prosvijećenosti.

Opširnije...

Bajram – Iz pera Edhema Mulabdića

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata, – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajinstveni čar, – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz. Još od zore ni znaka a na vitoj se munari začuje mujezinov tanahni glas, zauči salavat. U to se doba prenula i mlada žena u svojoj skromnoj sobici gdje još nije bilo svjetla. Prenuo ju mujezinov glas.

Prva joj misao bijaše Bajram, no odmah za tom ona tuga s kojom je provela na stotine noći. Svak se raduje, svak se gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata, a ona… ah, gdje je njezin vojno, u askeru, daleko u svijet zanio kosti svoje, a more biti da je do sad i u zemlji… I ona pokri lice rukama, onako proplaka, kako je svaku noć s plačem legla i ustala. Najedanput skoči, upali svjetlo i baci se do svog sinčića koji je slatko spavao.

Maliću bilo tek šest godina, jedro dijete ko jabučica.
– Arife, sine moj! – poče ga buditi.
– Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani! Malić progleda.
– Zar Bajram, mati? – u čudu će ono, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.
– Eno, čuješ salavat! – veli mu ona.
– Hajde umij se pa će ti mati lijepo obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju. Mali bio veseo, nije znao šta će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pas, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja ko za velikoga.

Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao:

– Je l’ de, mati, da su moje čakšire bolje neg’ u Muhameda Devlet-hanumina?
– Uh, tvoje su najbolje! – odvraćala mu ona, a glas joj drhtao. Sirota zaklonila lice od svjetla da joj malić ne vidi suza. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža. Salavat se na munari svršio i začuo sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.
– Dušo moja! – veli ona. – Što ćeš nam u džamiji za- iskati od Boga? – Tako ga je običavala napućivati. Mali se zamislio. – Da nam Bog da zdravlje i dug život – veli on – pa onda… što ono još, mati?
– Onog svijeta džennet, sine moj! – Ja, onog svijeta džennet i… ništa više, je l’ de, mati? – Zaboravio si nešto! – jedva žena izmuca zagrlivši dijete. Mali se opet zamislio.
– Ha – uskliknu on – i da nam babo dođe. – Jest, jest, dušo moja! — dočeka ona plačući, a u sebi dodade: – Ako bude…Sad je mali opazio majčine suze, pa se nekako snuždio. Ali nije mu se dalo da to bajramsko veselje, pa radost za nove haljine pomuti kakvom tugom i stoga nekako dirljivo zapita majku:
– Ma što plačeš, mati? – Ali ne plačem, dušo moja – ona će usiljeno – već mi je drago što si mi tako valjan i pametan! Opet ga zagrlila. Doskora i ona baci feredžu na se i povede malića do kapije da ga uputi u džamiju. Iza avlijskih vrata virila na sokak, kud su ljudi prolazili. Svaki čas škripile tuda nove firale il’ cipele, šušnjile nove haljine, širio se do njih miris miška kojim su ljudi namazali nove haljine, a hladnim jutarnjim zrakom brujio glas “tećbira”, što su ga prolaznici tiho učili. Mladoj ženi grudi da puknu od neke tuge. Sjetila se kad bi prije četiri godine ovako na Bajram ispratila svog dragog Mehagu u džamiju, a u njeg novo odijelo; bio je vazda najpristaliji. Najedanput ga dušmani uzeše u asker, otjeraše na vojsku, a ona osta sirota sa svojim dvogodišnjim sinčićem.

Što je od onog dana suza prolila, a svaki dan na svakom namazu od Boga iskala da joj se povrati njen dragi Mehaga. Pa joj je sad žao na cio svijet. Sprva došlo dva-tri puta pismo od njeg s Drine, iz Hercegovine; a kako rekoše da je otišo nekud čak za Stambol, otada nikakva glasa za njeg. I komšije, dok su imali pouzdanih glasova, dođi i oveseli je svaki čas, a sad kan’ da i oni vide da se nema ničem dobru nadati za svog muža. Plakala, grlila malića, jedinu uspomenu svojih sretnih dana, a ono se otimalo, htjelo u džamiju. I ona ga naposljetku pusti: on se umiješa u prolaznike, ode u džamiju onako skromno i pobožno ko odrasto čovjek.

Njene oči ostale uprte za njim. U Devlet-hanuminu kuću, koja je uprav naprama haremu džamijskom, sleglo se silno ženskinje da vidi gizdavi svijet kad se iz džamije raziđe. Bajram je i ženskinje gizdavo, a sve veselo, samo Mehaginica tužna, žalosna. Došla u taj veseli svijet da vidi svog sinčića, kad joj iz džamije izađe. Žene ju tješile i razgovarale, a ona plakala. Iz džamije se čuli dirljivi glasovi i doskora poče dova a stotine i stotine grla zabrujalo haremom: “Amin, amin!”. Sad osu svijet iz džamije. Harem pun, sve novo, gizdavo, stiska, oni silni prosjaci cvilili: “Udijeli siromahu sadaku porad svog zdravlja, porad onog svijeta”! Dugo je trajalo dok se taj silni šaroliki svijet iztiskao iz harema, a svak se laćao džepova i bacao pare ubogima što su cvilili kraj njihovih nogu. Na kraju, baš među starcima, išao Arif, uzevši se pod ruku sa Muhamedom Devlet-hanuminim. Bila oba vrš- njaci. Baš na samom izlazu jedan starac sagnuo se i pomilovao oba dječaka, a objema majkama srce igralo od radosti. Na ovaj sveti dan sve se sjeća preminulih svojih, pa sad sve ovo gizdavo mnoštvo krenulo na mezarluke, da tu na kaburu svojih starih prouči što za duše njihove.

U toj je svjetini išao i mali Arif, i on će poput drugih onamo, makar da ne zna za kabur nikoga svog. A kad se ljudi počeli vraćati kućama svojim, i on je veselo potrčao majci svojoj. Umoran već šćaše uprav da ukorači u svoju avliju, kad se kod njeg stvori stranac čovjek u tuđu odijelu. Mali se poplašio pa se požurio u avliju, ali stranac za njim. No začudo bilo malom kako ga taj tuđi čovjek gleda nekako umiljato i smiješi se na njeg. A kad ga još i po imenu dozvao, ono stalo.

– Je l’ tebi ime Arif? – upita ga stranac.

Mali kimnu glavom, metnuvši prstić u usta, a čudnovato promatrao stranca.
– Čiji si ti?
– Materin – ozva se ono sad.

Čovjek bio do suza dirnut s ovog dječijeg odgovora. Gledao ga čas-dva a suze mu navrle na oči. Srce mu igralo od nekog uzbuđenja; poslije četiri godine vraća se iz dalekog svijeta, susreće se eto sa sinom svojim, a prepoznati se ne mogu. Kakve su misli obuzele dušu njegovu! Priđe k djetetu, zagrli ga i suzama pokapa. Tako ga u zagrljaju ponio preko avlije.

A kad se vrata kućna otvoriše i sirota žena smotri sina svog u zagrljaju svog dragog vojna, srce da joj pukne od časovita uzbuđenja. Nije u prvi mah vjerovala svojim očima, gledala ga ko izvan sebe.

A kad joj se muž javi drhtava glasa, ona suznih očiju poleti prama njima.
– Sine moj! – zagrli ona dijete – vidiš, evo tvog babe!

Tu, na pragu kućnom zahvališe Bogu na tolikoj sreći. Tog je dana išao komšija komšiji, svoj svome na Bajram. I Mehagi su dolazile komšije i svojta, a u njegovoj kući toga dana bijaše dvostruk Bajram.

Bajram – Iz pera Edhema Mulabdića

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica

 

https://akos.ba/bajram-iz-pera-edhema-mulabdica/

»PRAVDA« – središnji imperativ Kur’ana

 

Šerijat (Božiji Zakon) je u svojoj cjelokupnosti pravda, milost, mudrost i dobrobit, kako je napisao Ibnu-l-Kajjim. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ), zaključuje on.

 

RAMAZAN – PRILIKA DA SE OKRENEMO SEBI

Ramazanske noći koristim da razmišljam o Kur’anu kao sržnoj odrednici ramazana. To je mjesec u kojem je Kur’an spušten na nama najbliže nebo i u kojem je započeto njegovo postupno objavljivanje ljudima preko pečatnog Poslanika, Muhammeda, a.s. Naravno, uvijek to svoje razmišljaje vezujem za stanje u kojem se nalazimo, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Tačno je da sve počinje od pojedinca, od njegovih doživljaja, razumijevanja, shvatanja i strijemljenja. I ideja islama započela je od pojedinaca, a doći će i vrijeme kada će ponovo pasti na pleća pojedinaca, kazivao je naš plemeniti Poslanik, a.s. Ramazan zato i jeste prilika da se okrenemo sebi, da sagledamo vlastite slabosti i propuste, da pokušamo mijenjati sebe, a ne svijet oko sebe. U tom kontekstu razmišljam o onome što se nad nama nadvilo poput tamnih oblaka, onome što nas pritišće i sputava da odbacimo okove i hrabro kročimo naprijed. Ono što nas je zapljusnulo iz tih tekših i tamnih oblaka jeste uvriježeno mišljenje da je Bosna zemlja mržnje i straha, da u njoj nema (su) života, a samim tim ni svijetle budućnosti. Naravno, o ovome svoj sud trebaju dati književni kritičari i iznova pretresti djela Andrića, Selimovića, Sušića, Kulenovića i drugih naših književnika. Kad kažem naših, ne uskraćujem pravo drugima da spomenute književnike smatraju i svojim, ali mi ne naumpada da se kao Bošnjak odričem bilo koga od njih. Zadržavam pravo da doživljaj pročitanog zadržirn za sebe i da o tome imam vlastiti sud.

PRAVDA JE BOŽIJI NALOG

S druge strane, promatrajući našu duhovnu vjersku tradiciju, sjetih se i navodnog sna Sultana Fatiha koji je pred osvajanje Bosne usnio san i u njemu vidio halife: Ebu Bekra, Osmana, Aliju, ali ne i Omera. Navodno mu je izvjesni tumač prokOmentarisao da će u Bosni biti dobrih, iskrenih i čestitih ljudi, hrabrih i odvažnih (takve su osobine krasile ovu trojicu), ali nikada neće biti pravde, jer nije usnio pravednog Hazreti Omera. Odmah da kažem da mi je nekako nelogično da ljudi budu iskreni i hrabri, a da u društvu ne Vlada pravda. No, nije u tome poenta. Poenta je u tomešto sam ovaj podatak pronašao negdje u podsvjesti kada sam počeo razmišljati o pravdi kao sržnom imperativu Kur’ana. Problem je, dakle, kad se nešto poput ovog podatka koji, uzgred, ima i svoju duhovnu dimenziju, jer se radi o snoviđenju vjernika, nastani u našoj podsvjesti kao pohranjeni podatak, maltene činjenica. I onda se vratim Kur’anu i gledam kako su naši prevodioci preveli poznati kur’anski ajet iz sure El-Bekare, preciznije izraz ummeten vesatan. Zanimalo me je kako je Korkut preveo ovaj ajet: Mi smo od vas stvorili pravednu zajednicu… Nurko Karaman se držao doslovnog prijevoda i upotrijebio izraz središnju” zajednicu, (kao i E. Karić) što se nekako uklapa u uvriježeno mišljenje naše vesatijje ili srednjeg puta kojeg muslimani treba da se drže, u smislu vječite bojazni od pretjerivanja u vjeri ili zanemarivanja njenih osnovnih dužnosti.

Ipak, bez obzira što Korkutov prijevod čitamo više od pola vijeka, čudno mi je kako u našim glavama ovaj ajet godinama prevodimo kao srednji put, potpuno potiskujući izraz pravda ili pravednu zajednicu kako je ispravno i preveo rahmetli Besim Korkut. Međutim, problem je što se na njega pozivamo više nego na bilo koji drugi kur’anski naputak.

Bio bih sretniji kada bismo u ovom slučaju upotrebljavali izraz pravedna zajednica, jer bi u tom slučaju ovaj krunski kur’anski izraz bio pohranjen u našoj podsvjesti, stalno bismo ga upotrebljavali i, siguran sam, imali od njega više koristi u našim nastojanjima da promijenimo vlastito stanje, ali i stanje u društvu u kojem živimo. Može neko pomisliti da i nije tako bitno kako ćemo određeni kur’anski izraz prevesti sami sebi, ali, nažalost, nije tako.

Zajednica prvih muslimana, naših dobrih prethodnika, označena je pravednom zajednicom, ummom, kakav je bio njen osnivač, Allahov miljenik i pečatni Poslanik, Muhammed, a.s. Drugim riječima, naše uvriježeno mišljenje da smo i sami sljedbenici središnj zajednice ili zajednice srednjeg puta, jednostavno ne ispunjava naučne uzuse, niti odgovara historijskim činjenicama. Zbog toga marokanski mislilac Al-Fasi u svojim Intencijama Šerijata i konstatira da ovaj izraz označava pravednu zajednicu“, te da još jedan ajet to potvrđuje, u suri El-Kalem: I reče najpravedniji među njima (kale evsatuhum), El-Kalem, 28. Ovaj izraz je-preveden kao ponajbolji kod Korkuta, Odnosno kao umjereni kod Karamana. Nemam namjeru da ovdje kritikujem ili ispravljam prijevode naših prevodilaca. Zapravo, njihov doprinos našem čitanju Kur’ana je izuzetan i oni su jedini koji svojim naporima i nas podstiču da promišljamo kur’anski tekst. Ovdje želim skrenuti pažnju na činjenicu da smo i na ovaj način iz svoje podsvijesti, a samim tim i iz našeg uvjerenja, vjerovanja i djelovanja potisnuli suštinski pojam pravde i pravičnosti. A, Šerijat (Božiji Zakon) je, u svojoj cjelokupnosti, pravda, milost,mudrost i dobrobit, kako je napisao Ibnu-l-Kajjim. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ), zaključuje on. Ima li u našim unutarnjim doživljajima vjere ili u našim postupcima pravde i da li nam je ona na pameti kao središnji kurianski imperativ ili suštinska intencija Šerijata, prosudite sami? Hoće li naša zajednica muslimana slijediti uzomu pravednu zajednicu naših prethodnika i hoće li u ovoj zemlji Bosni biti pravde? To ne smije zavisiti od nekakvog snoviđenja, od nekakve nametnute slike. To mora da zavisi od nas, sljedbenika Božije Knjige koja nas svojim imenom zove na čitanje, e da bismo postali oni koji slušaju govor (Božiji) i slijede ono najbolje od njega.

Piše: Osman Kozlić

Izvor: Preporod (Br. 12/1118, 15. juni 2018)