Udruženje Mladi Muslimani

Nakba (katastrofa)

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 14 Maj 2018 00:00

Autor Administrator

Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.

Demontiranje palestinskog društva, rušenje palestinskih gradova i sela i protjerivanje više od 700.000 Palestinaca… bilo je promišljena i planirana operacija koja je imala cilj da „očisti“ (termin upotrebljavan u deklasifikovanim dokumentima) one dijelove Palestine koji su dodijeljeni Jevrejima kao nužni preduvjet nastanku jevrejske države.

Henry Siegman, The New York Review of Books 

Jedan istaknuti ljevičar je izjavio: „Ne vidim problem u tome da ih izbacimo, i u činjenici da ne želimo da se vrate, jer mi želimo jevrejsku državu“

Citirano prema Meronu Benvenisti, iz knjige Sacred Landscape

Termin „etničko čišćenje“ relativno je nedavno ušao u engleski jezik i potiče iz konflikta na Balkanu s kraja dvadesetog stoljeća. Kada upotrijebite ovaj izraz, odmah možete dočarati televizijske slike nekih dalekih ratova i užasnih okrutnosti, ali je jako teško precizno definirati ovaj pojam.

Godine 1993. magazin Foreign Affairs objavio je članak o ovoj temi, u kojem je autor priznao da je teško dati preciznu definiciju tog pojma. Međutim, zaključio je da je, u „najopćijem smislu“, etničko čišćenje „protjerivanje ‘nepoželjnog’ stanovništva s neke teritorije zbog vjerske ili etničke diskriminacije, iz političkih, strateških ili ideoloških razloga, ili kombinacije svega navedenog“.

Sljedeće godine, magazin European Journal of International Law objavio je članak Drazena Petrovica o određivanju „metodologije“ etničkog čišćenja. Petrovic je uočio da termin vjerovatno potječe „iz vojne terminologije“, u kojoj se „čišćenje“ teritorije upotrebljavalo „za završnu fazu borbe kako bi se preuzela apsolutna kontrola nad osvojenim područjem“. „Etničko“ je dodato zato što se vjeruje „da ‘neprijatelj’ uglavnom pripada drugim etničkim zajednicama“.

Na lokalnom nivou, politika etničkog čišćenja podrazumijeva „stvaranje straha i panike i ponižavanje ‘druge’ zajednice“ i „poticanje druge zajednice da bježi“, pri čemu je glavni cilj „istrebljenje neke grupe ljudi s određene teritorije, uključujući i brisanje svih fizičkih tragova njihovog postojanja“.

Budući da je naš fokus Palestina 1948, mnogo bitnije za nas je to što je Petrovic diferencirao kratkoročnu od dugoročne politike etničkog čišćenja. Za kratkoročno čišćenje cilj „bi mogao biti učinkovita kontrola nad teritorijom zbog vojnih i strateških razloga“, a cilj dugoročnog čišćenja jest „stvaranje uvjeta za život koji bi onemogućili povratak raseljene zajednice“.

Palestinska katastrofa ispunjava sve uvjete sa spiska. Cionističko vođstvo je to spoznalo (već smo vidjeli kako je tekla njihova predratna priprema strategije), kao što to rade vojnici na frontu. U jevrejskim vojnim planovima, palestinska sela su postala „neprijateljske baze“, njihovi stanovnici su „dehumanizirani kako bi se pretvorili u ‘legitimne mete’ rušenja i protjerivanja“.

Neki cionistički propagandisti, koji više ne mogu da održe dugogodišnju laž da su Palestinci otišli svojevoljno ili zato što su im to naredile arapske vojske, sada tvrde da je to što ne postoje dokumenti s potpisom cionističkih vođa a koji naređuju totalno istjerivanje dokaz da se etničko čišćenje nikada nije ni dogodilo.

Međutim, kada se „zagrebe ispod površine“, nije baš da fale naređenja nadređenih jedinicama na terenu. Staviše, poznato je da je Ben-Gurion „obično klimao glavom i namigivao“, umjesto da izdaje „eksplicitna naređenja“, duboko i „neprekidno svjestan na koji način će povijest suditi njegovim djelima“. S druge strane, izraelski premijer je u svom dnevniku vodio evidenciju o takozvanim „okupiranim i iseljenim selima“.

Riječ „čišćenje“, na hebrejskom tihur, „vrhovna komanda redovno je prosljeđivala jedinicama na terenu“ kada je neko selo trebalo „očistiti“ ili „uništiti“. Naređenja organizacije Hagana (službene preddržavne jevrejske vojne snage) su se u aprilu 1948. „eksplicitno odnosila na ‘likvidaciju’ [hisul] sela“. Jedno operativno naređenje iz maja 1948. naložilo je vojnoj jedinici:

“da protjera neprijatelja iz sela… da očisti liniju fronta… da osvoji sela i očisti ih od njihovih stanovnika (žene i djeca [također] moraju biti protprotjerani), da uzme nekoliko zarobljenika… [i] da zapali što veći broj kuća.”

Veoma značajnu ulogu u etničkom čišćenju Palestine imao je takozvani Plan Dalet, koji su u martu 1948. usvojili vojni lideri Hagane. Cilj ovog plana bio je „da očisti unutrašnjost zemlje od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata“ i na taj način „dozvoli i opravda prisilno protjerivanje arapskih civila“. U maju je Ben-Gurion napisao pismo brigadnim komandantima Hagane kako bi ih podsjetio da „čišćenje Palestine ostaje primarni cilj Plana Dalet“. Do kraja marta, glavnokomandujući Hagane imenovao je „Komitet za arapsku imovinu“ zadužen za sve veći broj ispražnjenih palestinskih sela i domova.

Masakri i protjerivanje

Na jednom sastanku Ben-Gurion je izjavio: „Odlučili smo da očistimo Ramlu.“

Tom Segev

Izazivanje straha i panike među civilima, kako zločinima, tako i direktnim prisilnim protjerivanjem, neodvojiv je dio akcije etničkog čišćenja. Prema nekim naznakama broj počinjenih pokolja iznosio je 24, a prema drugima 33. Oko zločina u kojima je ubijeno desetine Palestinaca lakše se saglasiti da su bili „masakr“. Bilo je mnogo slučajeva nasumičnih ubistava: „ustrijeljena su dva starija čovjeka koji su hodali poljem“. „Jedna žena nađena je u napuštenom selu – ubijena.“

Masakri su bili važni zbog toga što su stvarali paniku u susjednim selima i naseljima, a kasnije i zbog toga što je sve više Palestinaca bježalo iz svojih domova u strahu (u to vrijeme nisu znali da se nikad neće vratiti). Deir Jassin je još uvijek jedan od najzloglasnijih pokolja u kojem je ubijeno negdje između 100 i 120 mještana, uključujući i porodice koje su ubijene „nakon što su napustile svoje domove i bježale ulicama“.

Daleko od toga da je Deir Jassin bio izoliran slučaj planiranog ubijanja civila. U selu Khisas, naprimjer, decembra 1947, jevrejske su snage „počele nasumično dizati kuće u zrak u gluho doba noći dok su stanari čvrsto spavali“, i u jednom napadu ubijeno je 15 mještana. Nakon što je slučaj dobio neželjenu pažnju međunarodne zajednice, Ben-Gurion se javno izvinio, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije napad stavio „na listu uspješnih operacija“.

Palestinci su širom zemlje zastrašivani kako bi otišli. U Medžd al-Kurumu nasumično je odabrano i ubijeno dvanaest muškaraca pred očima drugih mještana, dok je u Safsafu 70 Palestinaca ubijeno pred mještanima koji još nisu stigli pobjeći i spasiti se. U oktobru 1948. u mjestu Davajima „mještani su pobijeni u kućama, po uličicama i okolnim padinama, dok su bježali“ (80–100 mrtvih).

Masakr je često bio uvod u potpuno pustošenje pojedinih sela. Dok su mnogi Palestinci napustili svoje kuće u strahu od nadirućih cionističkih snaga, neke su vojnici prisilno odvozili iz njihovih naselja. Nadaleko poznat događaj jeste etničko čišćenje gradova Ramla i Lida u ljeto 1948, dva susjedna palestinska grada, koja su se ustvari nalazila izvan predviđenih granica jevrejske države.

Vojni napad u Lidi završio se smrću nekolicine izraelskih vojnika i stotinama mrtvih Palestinaca. Nedugo nakon osvajanja ovih gradova, izraelski vojnici počeli su protjerivati stanovnike. Yitzhak Rabin, zapovjednik u to vrijeme, pitao je Ben-Guriona šta bi trebalo uraditi sa stanovnicima, na što je premijer nehajno odgovorio: „Protjerajte ih!“

U Ramli su izraelski vojnici lupali na vrata kuća „kundacima“ i preko megafona vikali: „Idite u Ramallah!“Procjenjuje se da je sveukupno 50.000 Palestinaca bilo prisiljeno da pješači ka Zapadnoj obali, pri čemu su neke izbjeglice umirale na putu „od iznemoglosti, dehidracije i bolesti“. Iz Lide, koja je postala izraelski grad Lod, protjerano je 98 procenata palestinskog stanovništva.

Druge zajednice doživjele su sličnu sudbinu: prazna sela minirana kako bi se spriječio povratak Palestinaca, pucnjevi ispaljeni preko glava civila u bijegu kako bi „podstakli“ njihov bijeg, i kolone izbjeglica koje su zasute minobacačkom vatrom i improvizovanim bombama ispuštanim iz aviona, samo „da ih ubrzaju na putu“.

Uprkos masi raspoloživih dokaza od očevidaca, preživjelih, počinitelja i historičara, cionističke apologete pokušali su da unesu zbrku u priču o razlozima zbog kojih su palestinske izbjeglice napustile svoje domove. Često ponavljana laž bila je da su izbjeglice jednostavno prihvatali naredbe arapskih snaga koje napreduju, a propagandna tvrdnja bila je vezana za ideju da je izraelska država u povoju vodila očajnički, odbrambeni rat.

Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.

U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.

Historičar i stručnjak za Bliski istok Charles D. Smith utvrđuje da su tokom rata s arapskim zemljama „Izraelci započeli smišljenu politiku protjerivanja Arapa s područja koja bi preuzeli“. Izraelski historičar Ilan Pappe primjećuje: „Kada se ljudima ne dozvoljava povratak kućama nakon što su kratko boravili u inostranstvu, to je isto tako protjerivanje kao i bilo koje drugo direktno protjerivanje usmjereno protiv domicilnog stanovništva s ciljem deportacije“. Historičar Benny Morris, isto tako, jasno kaže gdje leži odgovornost:

Iznad svega, dopustite mi da ponovim, da je problem izbjeglica prouzrokovan napadima jevrejskih snaga na arapska sela i gradove i strahom njihovih stanovnika od takvih napada, i dodatno pogoršan protjerivanjem, zločinima i glasinama o zločinima i ključnom odlukom izraelske vlade iz juna 1948. kojom se zabranjuje povratak izbjeglica.

Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Bena Whitea “Izraelski aparthejd: vodič za početnike” koju je publikovao Centar za balkanske i bliskoistočne studije 2014. godine.

__________________________
IZVOR: Algoritam.net
http://algoritam.net/2018/05/14/nakba-katastrofa/

Ebu Hanife – primjer islamskog učenjaka koji treba slijediti

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 23 April 2018 00:00

Autor Administrator

Nije nam cilj da se u ovom tekstu bavimo opisom njegovog fizičkog (vanjskog) izgleda, niti da prepričavamo priče o njemu kao vrsnom islamskom pravniku, već ćemo se ovdje ograničiti na vjerski, psihološki i moralno-etički aspekt njegove ličnosti, kako bi ukazali na imama Ebu Hanifu kao primjer istinskog islamskog učenjaka i uzora na koji se muslimani trebaju ugledati, ne bi li, taj divni miris imana, islamskog ahlaka i pobožnosti, ostavio traga na današnje muslimanske generacije.

Naime, mi smo pred čovjekom iz generacije tabiina (druge odabrane generacije muslimana), mi smo pred velikanom islamskog ummeta koji nije bio siromašan, pa da bi se moglo reći kako ga je siromaštvo primoralo na isposništvo i skromnost, niti je bio ružnog izgleda, pa da bi ga to natjeralo na osamljivanje i izolaciju od ljudi, niti je bio od onih koji posjeduju malo znanja, pa da bi zlonamjernici mogli kazati kako se predstavljao skromnim da bi sakrio nedostatak znanja. Naprotiv, on je bio imućan, lijepog izgleda, rječit govornik i vrsni učenjak i pravnik, ali ga je, pored toga, krasila skromnost, bogobojaznost i dostojanstveno držanje. Šerik ibn Abdullah je rekao: ”Ebu Hanife je bio čovjek koji je dugo šutio i koji je posjedovao briljantan um.” A Ebu Hanifin sin Hamad, rekao je: ”Moj otac je bio lijepog izgleda, volio se mnogo mirisati, bio je šutljiv i dostojanstven i nije odgovarao osim na direktno postavljena pitanja niti se bavio onim što ga se ne tiče.” Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Nisam vidio dostojanstvenijeg, ljepšeg i blažeg čovjeka na našim (ulemanskim) skupovima od Ebu Hanife.” A Jezid ibn Harun je rekao: ”Nisam vidio čovjeka blaže naravi od Ebu Hanife.”

Ebu Hanife je odrastao i odgajao se pred najvećim učenjacima svoga doba od kojih je naučio znanje, ali i lijep ahlak i istinsku pobožnost. Ko su onda bili njegovi učenjaci i šejhovi? Na prvom mjestu treba spomenuti tabiina Hamada ibn Ebi Sulejmana, zatim Ata ibn Ebi Rebah, Eš-Ša'bi, Abdur-Rahman ibn Hurmuz el-A'redž, Amr ibn Dinar, Nafi’, Katade, Avn ibn Abdullah ibn ‘Utbe, Kasim ibn Abdur-Rahman ibn Abdullah ibn Mes'ud, i drugi znameniti učenjaci toga doba koji su izvršili presudan utjecaj na imama Ebu Hanifu, pa je izrastao u visokoobrazovanog, slobodoumnog i nadasve pobožnog i moralnog islamskog učenjaka. Stoga, nije čudo što je imam Ez-Zehebi za njega rekao: ”A što se tiče fikha, preciznosti u mišljenju i rješavanju zakučastih i zamršenih fikhskih pitanja, Ebu Hanife je u tome dostigao maksimum i ostali učenjaci su, u tom pogledu, djeca u odnosu na Ebu Hanifu.”

Ebu Hanife ni jednog trenutka nije zaboravljao dobro koje su mu učinili njegovi šejhovi. Govorio je: ”Nisam klanjao ni jedan namaz, nakon što je umro moj šejh Hamad ibn Ebi Sulejman, a da za njega nisam molio oprost isto kao i za svoje roditelje. Ja sam molio Allaha da oprosti onima od kojih sam učio znanje i onima koje sam ja podučavao islamskom znanju.”

Zatim nam je uspio ostaviti generaciju svojih učenika, ali istovremeno i plejadu vrsnih učenjaka, poput: Zufera ibn Huzejla, Davuda et-Tai'a, kadiju Ebu Jusufa, Muhameda ibn Hasana, Eseda ibn Amra, Hasana ibn Zejda, Ebu Mut'ia el-Belhija i drugih učenjaka koji su ummetu utrli i osvijetlili put, primjenjujući Poslanikov, s.a.v.s., Sunnet i njegovo poslaničko nasljeđe u praksi. Govoreći o tome šta je njemu značio Ebu Hanife kao učitelj i koliki je trag ostavio na njega, znameniti islamski učenjak Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Da nije bilo Ebu Hanife i Sufjana es-Sevrija, ja bih bio kao i obični svijet.” Sufjan es-Sevri, rekao je: ”Ebu Hanife je u svoje vrijeme bio najučeniji čovjek na Zemlji.”

Taj plemeniti islamski učenjak, more islamskog znanja, nije učio znanje radi dunjaluka, niti radi ugleda i dunjalučke slave, već radi Allahovog zadovoljstva i Ahireta, pa mu je zbog toga znanje pomoglo da se okiti skromnošću, bogobojaznošću i istinskom pobožnošću.

Ebu Asim en-Nebil, rekao je: ”Ebu Hanifu su zvali stub, zbog dugog stajanja na namazu.”

Za Ebu Hanifu noć nije značila završetak radnog vremena, već je noć za njega bila početak dugotrajnog bdijenja u noćnom namazu i učenju Kur'ana. Kasim ibn M'an prenosi da je Ebu Hanife klanjao cijelu noć ponavljajući ajet: ”Smak svijeta im je rok, a Smak svijeta je užasniji i gorči.” (El-Kamer, 46.), plačući i skrušeno provodeći noć u ibadetu sve do zore.

To je ta plemenita vjernička duša koja je dobro znala za pravo njezinog Gospodara, koja je strahovala od Allahove kazne i trudila se da stekne Njegovo zadovoljstvo i oprost.

To je plemeniti islamski učenjak koji je imao sposobnost da u potpunosti kontroliše svoje ponašanje, tako da nam je u nasljeđe ostavio primjere lijepog ahlaka koji izazivaju divljenje.

Sehl ibn Muzahim prenosi da je čuo Ebu Hanifu kako uči ajete: ”Zato obraduj robove Moje, koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu..” (Ez-Zumer, 17.-18.), a zatim je rekao: ”Allahu dragi, ko bude uzrok tjeskobe u našim grudima, pa naša su srca prostrana za njega.”

Što se pak tiče njegove pobožnosti, skromnosti i privrženosti vjeri, mnoštvo je predaja o tome, a mi ćemo se zadovoljiti onim što je rekao Abdullah ibn Mubarek: “Nisam vidio pobožnijeg čovjeka i onoga ko se više odricao od dunjaluka od Ebu Hanife. Na svojoj koži je osjetio udarce biča i mnogo puta je bičevan da bi prihvatio mjesto glavnog kadije, ali je on to odbio. Upitao sam jedanput Sufjana es-Sevrija: ‘Ebu Abdullah, možeš li me reći šta je to što je Ebu Hanifu udaljilo od ogovaranja, jer ja ga nikada nisam čuo da ogovara čak ni svoje neprijatelje?’ Odgovorio je: ‘Allaha mi, on je mnogo pametniji od toga da svoja dobra djela prepusti onome što će ih uništiti.”’

Prenosi se da je Ebu Hanife slao svoju trgovačku robu u Bagdad i prodavao je a zatim je kupovao životne namirnice i dovlačio ih u Kufu kako bi ih podijelio potrebnima. On je sakupljao dobit od trgovine iz godine u godinu da bi kupovao hranu i odjeću šejhovima koji su predavali hadis. A ono što bi ostalo od zarade, davao im je u novcu, govoreći: ”Potrošite ga za svoje potrebe i ne zahvaljujte nikome osim Allahu, jer vam nisam dao ništa iz svoga imetka, nego iz Allahove dobrote prema vama. Ova dobit je vaša, jer je to opskrba i nafaka koju vam je Allah propisao i koju dobijate preko moje trgovine.”

Piši: Dr. Halid Rušeh / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
http://saff.ba/ebu-hanife-primjer-islamskog-ucenjaka-koji-treba-slijediti/

Nakon što ste ohalalili haram i činili zulum podanicima, Allah vam je oduzeo vlast, a ponos zamijenio poniženjem i kaznom

Detalji

Objavljeno petak, 13 April 2018 00:00

Autor Administrator

Ibn Kutejbe je zabilježio predaju u kojoj se spominje da je abasijski halifa Ebu Dža'fer el-Mensur jedne noći organizirao sijelo na kojem se prisjetio halifa iz dinastije Benu Umejje, te kako su emevijske halife bili dosljedni u slijeđenju i sprovođenju islamskih propisa sve dok ih nisu naslijedili sinovi i unuci koji su se odali raskošnom životu, koji su vlast i moć koristili da bi udovoljavali svojim prohtjevima, čineći velike grijehe i odajući se nemoralnom životu, zaboravljajući na Allahovu kaznu, pa im je Allah oduzeo vlast, ponos i blagodati u kojima su uživali i dao ih drugima.

U toku tog razgovora, Salih ibn Ali rekao je halifi El-Mensuru: ”Vođo pravovjernih, kada se Ubejdullah ibn Mervan sa svojim sljedbenicima skrasio u Nubiji, bježeći od abasijske vojske, čuo je za njih nubijski kralj, pa ih je posjetio i u toku razgovora sa njima rekao im zadivljujuće riječi, ali ih ja nisam dobro zapamtio, pa naredi da dovedu Ubejdullaha iz zatvora i pitaj ga o njegovom susretu sa nubijskim kraljem.”

El-Mensur je naredio da dovedu Ubejdullaha ibn Mervana iz zatvora, pa ga je pitao o boravku u Nubiji i susretu sa nubijskim kraljem, a Ubjedullah je onda ispričao sljedeće: ”Vođo pravovjernih, pobjegao sam u Nubiju sa bogatstvom i pokućstvom koje sam ponio sa sobom i boravio sam u toj zemlji tri dana. Kada je nubijski kralj čuo za nas, došao je da nas posjeti. Vođo pravovjernih, u moj šator ušao je izrazito visok i lijep čovjek i sjeo je na golu zemlju, a nije htio da sjedne na naše prostirke. Kada sam ga upitao šta ga je spriječilo da ne sjedne na prostirku, odgovorio je: ‘Ja sam vladar, a obaveza svakog vladara je da pokaže poniznost pred Božijom veličinom, nakon što ga je Bog uzdigao nad drugim ljudima i podario mu vlast.’

Zatim je upitao: ‘Zašto vi muslimani pijete alkohol, a on je u vašoj Knjizi zabranjen?’ Rekao sam: ‘Cijenjeni kralju, naše sluge i podanici su se odali tom grijehu zbog svog neznanja.’
Zatim je upitao: ‘Zašto gazite i uništavate usjeve sa svojim konjima, a vama je u Kur'anu zabranjeno da činite nered na Zemlji?’
Odgovorio sam: ‘To uglavnom čine naši robovi i podanici zbog svoga neznanja.’
Upitao je: ‘Zašto oblačite svilu i nosite zlato, a to je po islamu zabranjeno nositi muškarcima?’

Odgovorio sam: ‘Cijenjeni kralju, mi smo u toku naše vladavine osvojili zemlje nearapa koji su primili islam, pa su oni zadržali običaj oblačenja svile i nošenja zlatnog nakita iako smo mi to prezirali.’

Tada je kralj oborio glavu, a ruke je stavio na zemlju ponavljajući riječi: ‘Naši robovi i podanici, nearapi koji su primili islam’, zatim je podigao glavu i rekao: ‘Nije tako kako ti govoriš. Nego ste vi sebi dozvolili ono što vam je Bog zabranio, ogrezli ste u grijesima i zulumu prema vašim podanicima, pa vam je Allah oduzeo vlast i ponos zamijenio poniženjem zbog vaših grijeha. I bojim se da vas Božija kazna ne stigne u mojoj zemlji. Stoga, pošto gostoprimstvo traje tri dana, a vi ste toliko boravili mojoj zemlji, sada napustite moju zemlju da i mi ne bismo bili izloženi kazni zajedno sa vama.”’

Za saff.ba piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

http://saff.ba/nakon-sto-ste-ohalalili-haram-i-cinili-zulum-podanicima-allah-vam-je-oduzeo-vlast-a-ponos-zamijenio-ponizenjem-i-kaznom/

UMIHANA ČUVIDINA

Detalji

Objavljeno srijeda, 07 Februar 2018 00:00

Autor Administrator

Umihana Čuvidina je prva poznata bosanskohercegovačka pjesknikinja muslimanka koja pripada piscima alhamijado književnosti. To je književnost na bosanskom jeziku pisana arebicom. Stvarali su je naši ljudi i u nju su unosili vlastito duhovno nasljeđe i elemente vlastite stvarnosti i zavičajnosti. Od dolaska Osmanlija na naše prostore počinje se koristiti arebica te se književno stvaralaštvo zapisuje ovim pismom. Dio alhamijado književnosti posvećen je ljubavnoj lirici, a samo tri autora sa našeg prostora pisali su ljubavnu liriku. Jedan od znamenitih pisaca ljubavne lirike pisane arebicom je i Umihana Čuvidina.

1. Društvene prilike ( XVIII i XIX stoljeće)

Period XVIII i XIX stoljeća, žene, posebno bosanske muslimanke, nisu imale gotovo nikakvu ulogu u društvenom životu. Cjelokupni život žene bio je unutar kapija njene kuće. Zbog ovakvih društvenih zbivanja i uticaja na njih presudna je pojava prve žene pjesnikinje, odnosno one žene čije su se pjesme pročule dalje od njenih kapija. Umihana je prva Bošnjakinja pjesnikinja, barem je prva za koju se pouzdano zna da je bila pjesnikinja. ''Sva sila muslimanskih žena i djevojaka pjevale su u raznim kućama, ali im se za ime ne zna, pa je zapravo Umihana prva po imenu poznata pjesnikinja iz Bosne''.

Pored navedenog, Bošnjaci su odlazili da bi ratovali za druge, te su se mnoge ljubavne priče završile tužnim krajem. Muškarci su često gubili živote u tim bitkama. Jedna takva priča jeste i priča Umihane Čuvidine, a njeno stvaralaštvo upravo govori o tome. Upravo zbog društvenih okolnosti, njena pojava je više značajna zbog vremena u kome ona djeluje, a ne zbog samog kvaliteta njenog pjesništva.

2. Život Umihane Čuvidine

Živjela je krajem XVIII stoljeća, a oko tačne godine rođenja i smrti autori se razilaze. Neki navode da je rođena 1795. godine, dok Sejfudin Kemura navodi preciznu godinu njena rođenja tj. 1794. Rođena je na Hridu, u Mujezinovom sokaku. Potiče iz čestite, ali dosta siromašne porodice Čuvida. Porodično ime prvobitno je bilo Ćujda ali je vremenom zamjenjeno i Čuvida. Po jednoj verziji, u neka bolja vremena, njena porodica pripadala je aščijskom esnafu. A prema nekim pričama, posljednji je od Ćujda živio u Sarajevu, bavio se kulukčijskim obrtom (izradom mačeva) i umro u vrijeme Husein-kapetanovog ustanka (1830–1832). Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke i snažne ljubavi prema Muji Čamdži bajraktaru, koji je pao u boju na Zasavici 1813. godine. Ta ljubav je trajala koliko i život Umihane.Zbog ovoga se u narodu, poslije drugog svjetskog rata, ustalila izreka ''Voli kao Sevda''.  Zvanični podaci o njoj ne postoje, sve što postoji zabilježeno je na osnovu usmenih predaja. Tada se moglo o nekome, zvanično, znati na osnovu šerijatsko-sudačkih zapisa i to na osnovu četiri osnova: da je vakif, ili vjenčana ili je ostavila oporuku ili umrla kao šehid. Obzirom da ni jedno od ovoga nije bila o njoj ne postoje zvanični podaci.

Naime, kad je u julu 1813. Godine bosanski namjesnik Derendeli Ali-paša pokupio vojsku po Krajini, Hercegovini i Bosni te krenuo protiv srpskih ustanika, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Čamdži Mujo (s Bistrika). Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom. Za vjerenikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine, kad se Derendeli Ali-paša vratio s vojne u Srbiji. Odlučila je ostatak života provesti kao vjerenica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega. Ova će sudbina obilježiti i opisati cijeli njen pjesnički opus. Nakon ovog njenog postupka neki su je žalili, a neki su je osuđivali. Međutim njena ljubav je bila posebna, i baš iz te posebne ljubavi i specifične sudbine izrodila se pjesnikinja. Njene su se pjesme mahalom pjevale još za njena života, pa mnogi ih zbog toga smatraju narodnim pjesmama. Život Umihane pokazuje vjernost, jer se ona zbog svog ašika povlači i živa sahranjuje.

Kao što nema podataka o njenome životu isto tako nema ni o njenoj smrti. ''Smatra se da je umrla oko 1850. godine i da je sahranjena “pod Gajem” na Hridu, vjerovatno bez natpisa na nišanu jer se u to vrijeme siromašnijim ženama, uz to još neudatim i prostijeg roda, nije običavalo stavljati natpis na nišanu.'' U drugim predajama navodi se da je umrla oko 1870. godine. Bez obzira na kamen, sama sebi je podigla spomenik, svojim pjesmama. Danas po njoj je nazvana osnovna škola u Boljakovu Potoku, ulica na Ilidži, te vrtić u Brezi.

3. Književno djelo Umihane Čuvidine

Obzirom da Umihana Čuvidina nije poznavala orijentalne jezike, njen stil jeste pjevanje srcem, bez bilo kakvog stranog uticaja. Zbog spomenutog i jezik pisanja jeste čist, narodni, osim onih mjesta gdje je nužno koristiti turcizme zbog nemogućnosti pronalaska riječi istog značenja u bosanskom jeziku. Iako nije poznavala orijentalne jezike, njene pjesme zapisane su na arebici, jer se to pismo rasprostranilo na prostorima Bosne i Hercegovine odmah nakon dolaska Osmanlija. Postoji mogućnost da ih je sama zapisala, ali i da ih je neko drugi zapisao.

„Kod onih autora koji nisu stekli orijentalno obrazovanje ili su bili niže naobrazbe mogućnost njihovog pjesničkog izraza svodila se na pjevanje ,,na narodnu'“ tj. po uzoru na narodnu poeziju, što je najvidljivije kod Umihane Čuvidine.“ Pjesme Umihane su najtoplije i sa najviše umjetničkog u sebi jer ona nije poznavala istočne jezike niti njihovu literaturu, i nije bila pod uticajem šejhova, što je u to vrijeme bilo jako popularno i uticajno na našim prostorima.

'“Pjesme Umihane Čuvidine su iz početka XIX vijeka, ali kako su one u svim elementima podražavanje narodnoj pjesmi, ili je ipak Umihana bila jedan od modela stvaranja narodne pjesme, skoro da je ne bismo mogli okvalifikovati kao pravu, izvornu, umjetničku pjesmu.“ Ovome doprinosi i činjenica da je Umihana Čuvidina djelovala u sredini u kojoj se razvijala i gajila narodna pjesma. Odgovor na ovo je dao Muhammed Hadžijahić koji kaže: „Naš svijet je mnoge Umihanine pjesme ponarodio i danas se one smatraju narodnima“ Umihana je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana te su se njene pjesme izgubile u vremenu i pretvorile u narodnu pjesmu.

Samo za tri pjesme može se sa sigurnošću smatrati da su njene, za ostale historičari nisu sigurni, jer su se njene pjesme proširile među narodom, tj. kao narodne. Jedna od tih pjesama je i „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, od koje postoje dvije verzije, jedna je sačuvana u Travniku a druga u Mostaru. “Prvu je pjesmu zabilježio Kamilo Blagajić od Velibega Hasanpašića iz Travnika, a nastala je između 1827. i 1850. godine. Pjesmu iz Mostara zabilježio je Mehmed Dželaluddin Kurt u svojoj klasičnoj zbirci prema kazivanju majke Nazife.“  Smatra se da je ovu pjesmu spjevala prije nego je čula za smrt svog zaručnika. Još joj se pripisuju pjesme: “Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813“ i pjesma „Čamdži Mujo i lijepa Uma“. „'Čamdži Mujo i lijepa Uma' je prva pjesma kojom je ova pjesnikinja, inspirisana lirskom narodnom pjesmom, opjevala svoju vlastitu tragediju.“ Historičari smatraju da je napisala mnogo više od pomenutih pjesama, posebno one pjesme u kojima se hvali ljepota i junaštvo Muje bajraktara, obzirom da nije bio neki historijski lik, pa o takvome bi i mogla pisati samo njegova zaručnica.

Ona svojim pjesmama izražava narodnu stvarnost, i svoje vlastite strahove, a to je posebno naglašeno kada pjeva o ratu i bojazni da će ostati neudata, ali i žaljenje za mladićima koji idu u neizvjesnost. Također, u njenim pjesmama se jasno oslikava tadašnja realnost i stanje žena u društvu. Ona iz poštovanja prema tadašnjem društvu i običajima u njemu, ne govori o bolu i tuzi, nego govori o junaštvu Muje bajraktara.

Prohaska ocjenjuje jedino pjesame Umihane Čuvidine pozitivno. On kaže da se njene pjesme izvijaju svojim sadržajem i rastu u cjelinu, za razliku od drugih autora ljubavne lirike koji pišu suprotno.

Zaključak

U ovom radu pokušali smo dati pregled života i djelovanja jedne od prvih pjesnikinja naših prostora. Umihana Čuvidina djelovala je u specifičnim okolnostima i baš zbog tih, u samom radu, navedenih okolnosti specifična je njena pojava. Podaci o njoj su oskudni, zna se da je se rodila na Hridu kraje XVIII stoljeća. Poticala je iz siromašne porodice, pa zbog toga neki navode da nije poznato ni gdje se nalazi njen mezar. Također, ni datum njene smrti nije poznat sigurno, historičari smatraju da je umrla 1850. ili 1870. Njeno pisanje inspirisano je ljubavlju prema njenom zaručniku, Čamdži Muji, koji je poginuo u vojsci 1813. godine, a Umihana se poslije njegove smrti nikada nije htjela udavati. Zbog ovolike ljubavi prozvana je Sevdom. Sa sigurnošću se može tvrditi da je napisala samo tri pjesme. Pretpostavka je da ih je napisala puno više, ali obzirom da su se njene pjesme proširile u narodu na neki način su se pretočile u narodne pjesme, a svakako je i djelovala u sredini gdje je ta vrsta pjesama bila široko rasprostranjena. Umihana je pisala potaknuta ljubavlju i bolom, pa su njene pjesme pune emocija, a obzirom da nije poznavala orjentalne jezike, te pjesme su pisane na čistotom, narodnom jeziku.

Piše: Alma Kubura.