Fakultet za svjetske studije Univerziteta u Teheranu je prije otprilike   mjesec dana organizirao skup pod nazivom “Occupy Wall Street”. U radu ovoga znanstvenog skupa sudjelovali su i američki profesori sa svojim saopćenjima. Jedna od gošća bila je i dr. Heather Gautney, docentica sociologije na Furdham University u New Yorku. Pored zapaženog nastupa na samome skupu, dr. Gautney je dala i veoma zanimljiv televizijski intervju u kojem je ponudila svoja razmišljanja o antikapitalističkom pokretu “Occupy Wall Street”. Televizijska kuća Fox News, inače smatrana jednim od američkih ratnohuškačkih medija, odmah po povratku docentice Gutney upriličila joj je jedan intervju ne bi li kako iznudila kakvu antiiransku izjavu. Međutim, docentica Gutney se nije dala zloupotrebiti, već su njezini odgovorili odisali preciznošću i realnim opisima stvari. U nastavku donosimo cjeloviti tekst dr. Heather Gutney, čije je neke dijelove (ne i one u kojima autorica s posebnim sentimentom govori o Iranu) objavio CNN. U tekstu pod naslovom “Američko buđenje” (An American Awakening) docentica Guntey piše o pozivu za sudjelovanje na spomenutom skupu, kolebanju oko odlaska, onome što je vidjela u Iranu, dojmovima o Imamu Homeiniju i druženju s njegovom kćerkom, ali i drugim iranskim kolegama, profesorima i studentima. 

“Prošloga prosinca sam dobila poziv da govorim na konferenciji 'Occupy Wall Street' na Sveučilištu u Teheranu. S obzirom na turobno stanje u odnosima između SAD-a i Irana, ovaj sam poziv primila s velikom dozom sumnjiičavosti. Možda iranska država pokušava koristiti OWS pokret za poticanje anti-američkih osjećanja? Ili su možda organizatori konferencije bili samo naivni disidenti i moj muž Glenn i ja bi se smatrali stranim poticateljima koji rade na raspirivanju unutariranskih sukobljavanja. No, zaključila sam da su obje ove pretpostavke malo vjerovatne. Naime, OWS može biti anti-korporativni pokret, ali je nedvojbeno pro-američki. S druge strane, niko nikada nije govorio niti o kakvome 'Occupy Iran' pokretu. Tako sam prihvatila poziv. Tu noć, moj suprug i ja gledali smo vijesti i izjavu iranskog predsjednika Mahmoud Ahmadinejada u vezi s američkom bespilotnom letjelicom koja je nedavno pala u ruke iranaca. U šali smo govorili kako ćemo za svoje prijatelje kao souvenir donijeti privjeske sa maketom te letjelice. Smijali smo se. Bio je to, ustvari, smijeh iz nervoze. Nekoliko dana kasnije, Iran razmješta ratne brodove u Hormuškom tjesnacu, kroz koji prolazi oko jedne petine svjetske nafte. Izraelski lideri su drčno likovali zbog atentata na još jednog iranskog stručnjaka za atomsku energiju. Obama je također zauzeo oštar stav protiv iranskog nuklearnog programa uvođenjem novog kruga, do sada najoštrijih, sankcija protiv Irana u čemu je uspio zadobiti podršku EU, premda je veliki broj zemalja sa Istoka kritizirao nove sankcije. Ekonomski embargo protiv Irana objašnjavan je i opravdavan kao 'humana alternativa' ratu, ali s obzirom na iračko iskustvo, već znamo šta ustvari znače ta objašnjenja: linija je nacrtana u pijesku i bilo je jasno da će sankcije ili rat trpjeti obični ljudi, oni s kojima ćemo se mi Amerikanci uskoro sresti licem u lice, u Teheranu. Nastavak razgovora s organizatorima konferencije pomogao je time što je umanjio našu paranoičnu sumnjičavost. Srudetni Odsijeka za sjevernoameričke studije i članovi znanstvenog vijeća Univerziteta u Teheranu uistinu su željeli spoznati i razumjeti povijesni pokret 'Occupy Wall Street'. Ovaj pokret je inspiracija za suštinske promjene u političkoj i kulturnoj perspektivi Amerike. Naišao je na poštovanje i podršku diljem svijeta. Zašto bi se Iran u tome razlikovao? Zašto i oni ne bi podržali OWS? 

Dok je duh globalnoga sukoba poprimao svoje obrise, ja sam pažljivo pripremala svoje saopćenje. Pomno sam pratila vijesti o uhićenim novinarima i 'zelenim revolucionarima'.  Razmišljala sam: što mogu kazati, a što ne? Hoćemo li biti pod prismotrom i kontrolom? Hoće li prema meni, kao ženi, postupati kao prema građaninu drugoga reda? Hoće li me uhapsiti 'modna' policija? Ili će više trpjeti moj muž, zato što je Židov? Osjećali smo se kao da namjeravamo skočiti sa litice. Ipak, moji iranski prijatelji i akademske kolege su me ohrabrivali. Bila je to prilika koja se možda nikada više u mome životu neće ukazati. Govorili su mi da zapadni mediji pretjeruju u svojim izvještajima o Iranu: govorili su da većina njihovih mitova o ovoj zemlji nisu ništa drugo do čista laž. Govorili su: Ako odete u Iran sigurno ćete se zaljubiti u taj narod. 

Trebalo mi je puno manje od onih skromnih stotinjak sati koliko smo proveli u Teheranu da bih se uvjerila koliko su imali pravo. Mi smo ustvari veoma brzo zavoljeli svoje ljubazne i časne domaćine. Posebno postdiplomce koji su uvijek bili uz nas. Angažirali su se osobno, intelektualno i kulturno, te ne žaleći svoje vrijeme i energiju brinuli da nam nešto ne bi nedostajalo. 

Protivno pogrešnom konceptu o iranskome antiamerikanizmu, kolege sa Univerziteta su u više navrata govorili o želji iranskih studenata da upoznaju Ameriku, studiraju na američkim sveučilištima i dožive iskustvo te jedinstvene kulture. I unatoč antisemitističkome renomeu, neki od njih su izražavali bojazan da bi izraelski napad na Iran mogao ugroziti njihove prijatelje, pripadnike židovske manjine u ovoj zemlji. Za razliku od znanstvenika u SAD-u, veliki broj profesora Univerziteta je sudjelovao na Konferenciji, pa smo i u pauzama za ručak, večeru ili čaj imali vrlo bogatu i živu konverzaciju. Dijelimo iste poteškoće – opterećujući nastavni program i nedovoljni budžeti za znanstvenoistraživački rad. Dok smo bili u njihovom društvu niti jednom se nije dogodilo da među sobom razgovaraju na perzijskom. Niti jednom se u Iranu kao profesorica, tj. kao žena-profesor nisam osjetila manje vrijednom. Kamo sreće da je tako i u mojoj Americi.  

Ne želim pretjerati ili generalizirati moje iskustvo. Bilo je vrlo malo vremena i o mnogo čemu nismo mogli razgovarati. Ostale su brojne nepoznanice. Svjesna sam da smo mi bili njihovi gosti i da su prema nama postupali 'u bijelim rukavicama'. Znam da o Iranu nisam uspjela naučiti dovoljno da bih mogla donositi ocjene o izborima ili o razini raspoloženja naroda za reforme. I naravno, nisam saznala odgovor na pitanje koje je postalo ključnom geo-političkom enigmom našega vremena: Razvija li Iran oružje za masovno uništenje? A nisam ni tražila odgovore na ta pitanja. Stotinu sati nije dovoljno vremena da shvatimo složenosti društvenog i političkog života bilo koje zemlje. I bilo koji pristojan etnograf zna da ne može silovati 'istine', osobito one koje su oblikovane pod utjecajem desetina nesporazuma i sukobljenosti. Bilo mi je mnogo važnije da sa Irancima dijelim ljudske momente. A imali smo puno zajedničkih. Jedan takav dogodio mi se prvoga dana u Teheranu. Nakon obilaska šarenog i pulsirajućeg bazara, odlučili smo se zakoračiti u veličanstvenu džamiju izrađenu od nagizdanih plavih pločica s briljantnim srebrnim sjajem. Iako sam bila iscrpljena od putovanja, druženje sa apsolventicom Zehrom pričinjavalo mi je pravo zadovoljstvo. Čim  smo se približili ulazu u džamiju, čovjek je istrčao iz kabine i stavio čador na moja ramena. Zehra se slatko osmjehnula i rekla 'Izgledaš divno!' 

Muškarci su ušli na muški ulaz, a Zehra i ja sa ženama. Zidovi unutrašnjosti sijali su kao dijamanti. Osjećala sam se sićušnom pred veličanstvenosti toga mjesta, pred veličinom onoga što ne znamo o Iranu, pred veličinom čiste ljepote islama.  

Buđenje je bilo  zajednička tema, unutar i izvan konferencije. Izlagači su govorili o povezanosti  između OWS i arapskog buđenja, ali i presudne borbe protiv nejednakosti, imperijalizma i 1% bogatih. Govorila sam o društveno-ekonomskim nevoljama koje su se nataložile i ubrzale (OWS). Iako nisam koristila diskurs 'buđenja', ja sam govorila o oduzimanju kuća i imovine narodu od strane banaka, te o temeljnoj naravi pokreta, tj. njegovoj usmjerenosti na uzimanje natrag onoga što su ljudi izgubili zbog korporativne neodgovornosti.   

Drugi američki sudionik, dr. Idris Hamid, preveo je ovu poruku o šteti koju su ljudi pretrpili i buđenju u moralne i duhovne uvjete, osvijetlivši je islamskim konceptom vilajeta, dinamične i kumulativne ljubavi koja povezuje ljude međusobno, ali i sa samim Bogom. Pokret OWS govori o prekidu tih veza u američkom društvu, ali i potrebi i želji da se one ponovo uspostave. Prisjećala sam se kampova OWS u američkim parkovima. Oni su sa svim svojim nedostacima predstavnici onoga društva koje se pojavljuje i koje je snažno potrebno američkim građanima.  

Metafora Buđenja pobudila je u meni još dublja osjećanja tokom posebnog susreta sa profesorima Fakulteta u prisustvu Zehre Mostafavi, kćerke ajatollaha Homeinija. Obišli smo i skromni Homeinijev dom, počevši od izvanredne sobe sa fotografijama koje dokumentiraju islamsku revoluciju. Revolucija je uključivala jedne od najvećih uličnih protesta u modernoj povijesti. To je zanimljiva činjenica iz svakog aspekta, ali za mene kao nekoga ko se bavi proučavanjem društvenih pokreta bilo je to pravo čudo. 

Dok smo gledali dramatične scene Homeinijeva života, meni su u bljescima navirali prizori iz djetinjstva. Pamfletističke slike Homeinija kao diktatora, najokrutniji vicevi na račun muslimana koji su kružili mojom Katoličkom školom, apsolutna podrška moje zemlje Šahovoj tiraniji. On je bio privatizirao veliki dio iranskih resursa, pretvorivši državu u satrapski režim. Počinio je neopisiva nedjela nad vlastitim narodom. Tokom talačke krize, Iranci su prikazivani kao fundamentalistička čudovišta u američkim pričama prije spavanja. Tim su pričama uspavljivane moje generacije – oni koji određuju uvjete naših političkih odnosa danas.   

Tokom našeg susreta, dr. Mostafavi ispričala nam je priču o Homeinijevom intelektualnom i duhovnom razvoju, njegovom snažnom aktivizmu ali  i tegobnom izgnanstvu. Nije on nametnuo revoluciju, kaže ona, već strpljivo čekao istinsko i masovno Buđenje. Trebalo je da ljudi požele za sebe jedan drugačiji svijet, oni su morali vjerovati u mogućnost promjene. U svojim spisima, Homeini se klonio pojednostavljene naracije o nejednakosti 'Istok protiv Zapada'. Njegov koncept bio je 'Arogantni protiv potlačenih'. Razmišljala sam o OWS. 'Jedan posto' nije samo statistika. To je koncept koji govori o bahatosti vlasti i egoizmu bogatih.  

Nakon što smo rekli zbogom našim novim prijateljima u Iranu, Glenn je u liftu počeo plakati. Govorio je: 'Gledao sam u oči sve one djece koju sam vidio u zabavnom parku. Siguran sam da sam vidio svako njihovo lice ponaosob'. Prije ovoga još samo jednom sam vidjela kako Gleenn plače. Dodao je: 'mi ne možemo ratovati sa ovom zemljom. Jednostavno, ne trebamo ratovati s Iranom.' Te noći sve TV stanice su prenijele vijest o spaljivanju Kur’ana, činu kojeg su počinili američki vojnici, a uz to objavljeni su i snimci na kojima se vidi kako se američki vojnici iživljavaju na mrtvim tijelima Afganistanaca. Osjetila sam zebnju i strah. Cijelim svojim bićem.”