Doktor Tarik Muftić bio je simbol bosansko-muslimanske kušnje

Detalji: Objavljeno ponedjeljak, 29 April 2013 07:31; Autor Redakcija

„Postoji čitava literatura koja opisuje dobre ljude i dobra djela koja su uradili, ali je daleko brojnija i veća literatura koja opisuje zla i zločince u svim narodima i svim vremenima. Ljudska narav je nepromjenjiva već hiljadama godina, zato su nam razumljiva dobročinstva i zločini kroz historiju.“, u poglavlju „Čovjek-nečovjek“ zapisao je rahmetli Tarik Muftić. Kroz prizmu ove životne filozofije moguće je sagledati i njegov vlastiti život, jednu od najdramatičnijih sudbina Bošnjaka u komunističkom režimu. Tarik Muftić je pokretač ideje formiranja organizacije „Mladih Muslimana“. Bio je inicijator osnivanja pokreta SDA u Mostaru 90-tih godina prošlog stoljeća i paradigma komunističkog mučenja slobodne misli posvećene vjeri. Čini se besprijekorno tačnom Muftićeva ocjena o „dobroj i zloj literaturi“ kad je riječ i o njegovoj biografiji. Mnogo više je „zlih“ tekstova objavljenih o njemu već onih u kojima se objektivno apostrofira Tarikova primordijalna misao i humanizam.

Od samog njegovog pojavljivanja u javnom životu bilo je jasno da se radi o nepokolebljivom borcu za islam i islamsko učenje. Prvi njegov rad, recenziran od strane Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače nagovještavao je nesalomljivost islamske ideje i duhovnosti. Sada već dobro poznati i često citiran tekst pod naslovom „Kompromisni islam i kompromisni muslimani“ Muftić je objavio pod pseudonimom Student medicine „Mladi musliman“ još 1941.g. Njegova odlučnost, samouvjerenost bila je presudna da upravo on predsjedava osnivačkom skupštinom „Mladih muslimana“ 1939.g. Uz njega, tu ideju su rasplamsali još Esad Karađozović, Emin Granov i Husref Bašagić. Kasnije su je tako definiranu prihvatali brojni mladići i djevojke u predvečerje Drugog svjetskog rata. Ovakvo ime organizaciji predložio je Tarikov brat Ragib. „Sabirali smo se u kući braće Ćesrija gdje smo održali osnivačku Skupštinu. Bilo je dilema hoćemo li se zvati Napredna omladina ili nekako drugačije, a onda je Ragib čuo da se oko toga raspravlja i predložio da se po uzoru na Muslimansku braću nazovemo „Mladi muslimani“. Salem Bravo bio je sekretar. On je možda još s nekim napravio prvi pravilnik „Mladih muslimana“. I tako je sve počelo. Nije bilo nikakvih veze sa postojećim politikama ili političkim naslijeđima. Jesmo se pridružili Dobrači i Handžiću da bismo dobili kišobran pred vlastima. Proglasili smo se podružnicom El-Hidaje. Nas je interesirao čisti islam u ideji, a ne opetovano obredoslovlje. Većinu tadašnjih vjerskih službenika nismo smatrali idejnim nosiocima islama. On su bili službenici, ali nam se činilo da nisu nosili ideju. Slabo smo do njih držali, ništa. Pa čak ni Dobraču nismo pitali šta da radimo. Za nas je bilo neprihvatljivo da se hutbe u nekim džamijama nisu držale na našem jeziku“, govoreći o tim počecima „Mladih muslimana“ pričao je Tarik.

Tarik Muftić je u 20-toj godini, 1941.g. iz Sarajeva otišao u Zagreb na studij Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Međutim, upisao se na Medicinski fakultet koji je diplomirao tek 1955.g. U kušnjama Drugog svjetskog rata Muftić je promijenio četiri vojske i četiri uniforme. Sudbina ga je odvela da bude i u „Blajburškoj koloni“ od Zagreba do Celja, gdje je ponovo uspio pobjeći i spasiti se sigurne smrti, ali ne i iskušenja sa komunističkom vlasti, i čvrstim partizanskim režimom. Kao studenta medicine po drugi put su ga partizani uvrstili u svoje redove. Trebao im je doktor. Na putovanju prema Zagrebu njegov sagovornik ga je optužio da je neprijateljski indoktriniran što je bilo dovoljno da Muftić provede naredne dvije godine 46 i 47 u zatvoru. Četiri i po mjeseca istražnog zatvora i ostatak u disciplinskom bataljonu. Kazna u ovom zatvoreničkim bataljonu JNA bila je sječa šume. „Tu sam nastradao radi jezika i nikad nisam naučio da treba šutjeti. Džaba, omakne se jeziku. Pod Triglavom sam pušten ponovo u jedincu JNA do 47, a nakon toga se, po osnovu upisnice na fakultet demobilizirao“, pričao nam je Tarik.

U Zagrebu, s obzirom na loše političke karakteristike, nije mogao nastaviti školovanje. Prijavio se na radnu akciju pruge Šamac – Sarajevo. Ostao je 5 mjeseci. Tu je stekao „dobre“ karakteristike i vraća se studiju. Upisao je 8 semestar. Međutim, ponovo '49. biva hapšen kao pripadnik „Mladih muslimana“. U Zagrebu su grupu „MM“ aktivirali Teufik Velagić, Nedžib Šaćirbegović i Muftić. Nakon sarajevskog hapšenja došlo je i do hapšenja zagrebačke grupe. Muftić je u međuvremenu sklonio kompromitirajuće materijale. Iz Kumičićeve 6 u zatvor ga vode u Savskoj cesti. Odale ga prebacuju u istražni zatvor u Sarajevo. Kako je pričao Muftić tamo su strah i trepet bili istražitelji Mesud Fazlagić i Smajo Mandžuka. Sudija im je bio Vlado Jokanović. Muftić je bio mišljenja kako, tada niko od muslimana nije htio da pristane da im sudi. U procesu su na smrt osuđeni Stupac, Biber, Fazlibegović i Kajtaz. Ismet Serdarević dobio je 20 godina, a Tarik je dobio 12 godina zatvora. Zatvorsku kaznu izdržavao je u Stocu, Zenici, Foči i Sarajevu. U zatvorskoj kaznionici upoznao je jednog od najboljih tadašnjeg hirurga u BiH, Savu Mihajlovića. Od njega je naučio puno o medicini. Tarik je pored liječenja zatvorenika radio i operacije od kojih su najčešće bile operacije kile. Optuženici su insistirali da ih operira i preuzimali svu odgovornost, jer Muftić tada još nije bio apsolvirao početo fakultetsko obrazovanje. Pušten je 1953. godine bez građanskih prava. Vijest mu je prenijela bratov supruga. Nisu mu to saopćili nadležni organi. Vratio se u Zagreb i dvije godine instruirao đake engleskom i njemačkom jeziku, a medicinu je spremao. Građanska prava ponovo je dobio amnestijom 1.1. 1955.g. Do tada se svakog mjeseca morao javljati policiji. Preostalih 9 ispita je položio za tri mjeseca. Na preporuku starog znanca, zatvorskog druga, dr. Mihajlovića je došao i zaposlio se u Mostaru.

Mostar je zavolio zbog klime i zbog posla, a Mostarce zbog komunizma nikada nije. Mostar je bio mala Moskva i komunisti su se time dičili. Bio je aktivan član planinarskog društva „Prenj“. Prošao je skoro sva brda i planine po Hercegovini. Radni vijek je proveo pod apsolutnom prismotrom. UDBA je imala svog čovjeka i u planinarima. „UDBA je u svakoj ćenifi htjela da ima svog čovjeka. To je bio takav režim i gotovo“, znao se našaliti dr. Muftić. Muftić se za razliku od brojnih svojih kolega u ambijentu političkih stega aktivno bavio zdravstveno-odgojnim radom. Drugi doktori to nisu htjeli raditi da im mlađi ne bi ugrozili poziciju.

Čak 21 godinu u Mostaru nije smio otići u džamiju. Prisjećao se kako ga je izvjesni Šefko iz „unutrašnjeg“ pitao kako to izdrži. Prvi put u jednu mostarsku džamiju ušao je tek 1976.g., kad je režim dobro omekšao. „Bojao sam se špiclova. U Šarića džamiji je bio čovjek koji je bilježio ko ulazi u nju. Tad su u džamiju išli samo ljudi koji se nisu bojali UDBE. Dok sam bio u zatvoru pitao me jedan istražitelj; jesi li raskrstio s vjerom. U njih je to bilo lahko kao da podereš cedulju i gotovo…….“, pričao bi dr. Muftić. Najčešće je išao u Karađoz-begovu i na Lakišića džamiju na Ričinu.

Nova golgota u Muftićevom životu uslijedila je 1983.g. u poznatom Sarajevskom procesu. Morao je ići na informativne razgovore jer su od njeg htjeli da potvrdi optužnicu protiv Saliha Behmena. Htjeli su navaliti što više kazne. „Išao sam na informativne razgovore da bi iscijedili iz mene sve što im treba. Iscrpili su me. Rekao sam im: Džaba vam je od mene tražiti Salko je najbolji čovjek kojeg znam. Nije svršio velike škole, ali je genij, enciklopedija znanja. Bio je aktivan i puno je čitao... Ispitivao ga je neki bivši stolački učitelj Božo… „On me je cijedio da bih opteretio Saliha. Da znate moja zadnja riječ… Salko je za mene najbolji od ljudi i najčistijig karaktera. Ja vam nemam šta više kazati...“, odrješito je posvjedočio dr. Muftić.

Tarik Muftić je bio inicijator osnivanja stranke SDA u Mostaru. Kako je pričao teškoća u to vrijeme jedva da je bilo jer je već bio formiran i HDZ. Organizirao je i učestvovao u svim osnivačkim skupovima. Bio je prvi predsjednik SDA u Hercegovini ali je najavio da će nakon općih izbora, 19. novembra 1990.g. se povući iz politike jer nije smatrao da je njegov „tabijat“ za politike. „Drugi su htjeli da me zadrže, a ja sam im rekao moje je da idem na ćurs u džamiju. Jedini razlog odustajanja od političkog angažmana je bio da idem propovijedati islam u džamijama s ćursa...“ bio je kategoričan dr. Muftić. Duboko je bio svjestan da mu je ime i autoritet korišten za omasovljavanje stranke. Uglavnom SDA je išla svojim putem, a Muftić se držao ćursa do svoje 80-te godine. Vazove je pred džumu namaz držao u Lakišića i Karađoz-begovoj džamiji. „Nekad sa stolice dok nije popravljen ćurs. Kod mihraba bi metnuli stolicu i tako bih ja, vazi i pričaj. Rekao sam da ću govoriti do 80-te godine života i onda se povlačim iz svega jer je to granica umne koncentracije. Bojao sam se da skleroza mozga ne bi bila brža od misli, da ne bih šta zabrljao… E tako…“, sa užitkom bi se prisjećao te časne misije dr. Muftić. Muftić je napisao i nekoliko zapaženih knjiga o temama religije i odnosa sistema prema njima, koje su svojevrsni sižei njegovih džamijskih predavanja.

Tarik Muftić, jedno je od sedmero djece Envera i Hajre (šest braće i jedna sestra) Muftić. Rođen je u Sarajevu 19. 12. 1920.g. Studij na Medicinskom fakultetu upisao je 1941.g. a diplomirao 1955.g. Dva puta je bio hapšen i osuđivan. U procesu protiv „Mladih muslimana“ uhapšen je 22.4.1949.g. i osuđen na 12 godina zatvorske kazne. Radni vijek proveo je u Mostaru. Kao doktor bio je omiljen i na glasu posebno kod muslimanske sirotinje u Hercegovini. Na Ahiret je preselio u Mostaru 19.4.2013.g. Prema oporuci dženazu mu je predvodio mr. Salih ef. Čolaković. Pokopan je u haremu na Balinovcu, odmah uz munaru Baba-Beširove džamije.

Hasan Eminović, Preporod br. 9/995