Naš odgovor! Oni su se borili za vjeru onakvom kako su je oni razumjeli. U toj borbi za namaz koji nije na vrijeme i ženu koja nakon namaza skine mahramu žrtvovali su svoje živote, ili kvalitet svojih života. Zašto se oni koji su bolji od njih ne žrtvuju za redovan namaz i za pokrivene žene? Kada bi se za vjeru trebali boriti isključivo ljudi bez grijeha i propusta onda se za nju ne bi borio niko. Da ti ljudi čak i nisu proganjani zbog vjere (koja ne bi išla na štetu nemuslimana a što se prikazivalo u javnosti) zlostavljani su zbog ispoljavanja nekih dijelova vjere. Ako su oni zbog samo nekih dijelova vjere bili u stanju žrtvovati sve, kako onaj ko posjeduje čitavu "vjeru" ne žrtvuje gotovo ništa?
Ono što je najvažnije i što trebamo utuviti u glavu je slijedeće:
- Ako su oni kod Allaha označeni kao vjernici (a mi to ne znamo ni za njih ni za sebe) zamislimo samo koliko im je Allah oprostio grijeha zbog progona koje su preživjeli čak i da nisu progonjeni zbog borbe za vjeru. Zar nije rečeno da i običan ubod trna uzrokuje oprost grijeha bez obzira jesmo li se zbog borbe za šerijat uboli na taj trn. A Allah će, nadamo se, oprostiti njima puno toga jer su se uboli na trn fizičke boli, trn zatočenosti, trn gladi, trn odvajanja od bližnjih, trn izvrgavanja javnom ruglu. A uboli su se i na najveći trn. Na trn onih koji ih nimalo ne poštuju zbog toga što su u nekim dijelovima vjere manje ažurni. Bez zagovaranja da se brane nečiji vjerski propusti preporučujem da njihove pogreške ostavimo sa njihovim trnjem a da svoje grijehe miješamo sa dobročinstvom jer nemamo dovoljno trnja.
Bojmo se Allaha zbog tih ljudi. Ljudi, od kojih jedan iščekujući da mu se nepravedno presudi ne misli na odvajanje od porodice, na predstojeće torture, i sve ono strašno što ga očekuje, nego ustaje i zahtjeva od silnika jednog društva da riječ Bog - pišu velikim slovom.
Tako sam eto konstatovao da je lahko ogriješiti se od ljude koji možda nisu u svemu onako kako Knjiga kaže, ali su dali sve za ono što su imali po Knjizi. Neće niko otvoreno kazati da je neko gori od njega. Jer nije teško naučiti da ta kompetencija pripada samo Bogu. Ali je jako uočljivo da mnogi pogledi i grimase, potezi i riječi ne idu u pravcu minimalnog respektovanja onih koji su se žrtvovali. Mi ne cijenimo zaslužne ljude, zato ih malo i imamo.
U islamu se ne živi od stare slave. Najbitniji je kraj života. Jer postoje i slatka iskušenja. Vlast umjesto progona, sloboda umjesto tamnice, obilje nakon gladi, slava nakon poniženja. Samo što mi taj kraj nikako ne ostavljamo ahiretu. Već sada, sudimo mi sami. Samo što u ruci, jasno je, ne držimo džennet i džehennem, nego ono što smo spominjali. Mi sudimo nakaradnim upoređivanjem drugih sa sobom. A Iblis je zbog toga propao.
Da Allah Uzvišeni oprosti svim muslimanima i da ih učini da u očima drugih budu veliki a u svojim očima mali.
| < Zurück | Weiter > |
|---|
